nedjelja, 20.01.2008.

The beginning of something new

U Šupljem kotliću je vladala gužva. Bio je posljednji dan praznika, a Londonom je bijesnila snježna oluja. Većina ljudi se sklonila u toplinu čarobnjačkog kafića te ispijala čaj s rumom ili nešto žešće da ih zagrije. U pozadini se čula tiha melodija koja je dopirala sa šanka gdje je Tom slušao hitove koje su puštali na Čarobnjačkoj radio mreži.
Jasper, Irma i ja smo sjedili za najudaljenijim stolom od svih ostalih, u samom kutu zadimljene prostorije. Jasper se zavalio u svoju stolicu, ljuljajući se na njezinim stražnjim nogama istovremeno krijući svoju kuštravu kosu u oblaku duhana. Noge je stavio na stol i prekrižio ih dok su se s njegovih marta cijedile kapljice snijega kojeg je donio izvana.
Irma, koja je sjedila do njega, lupkala je svojim tamnoplavo nalakiranim noktima po okruglom drvenom stolu i tupo piljeći u nevjerojatno debelog i masnog tipa koji je sam sjedio za susjednim stolom i čitao Dnevni prorok. Na sebi je imao bijelu poderanu košulju i stare traperice koje mu nisu pokrivale ni pola guzice tako da je Irma imala direktan pogled na njegov šupak. Iako ne znam što je bilo tako fascinantno u tom ogavnom prizoru, Irma nije skidala oka s tog tipa.
Matt se već dobrih petnaest minuta pokušavao probiti od šanka do našeg stola, ali se svako malo spotankuo i gotovo prolio pića. Zbog brojnih ljudi koji su zatrpali ovaj prljavi birc, Matt se stopio s masom i tako nikako nije uspjevao doći do svog odredišta. Jadničak se već jednom vraćao po pića jer su mu boce ispale, ali se Tom sažalio pa mu ih je dao besplatno.
Jasper je bio prelijen i istovremeno prenapušen da bi mu išao pomoći, Irmu je kao i obično bilo briga, a ja sam imala natečene gležnjeve zbog hodanja po dućanima u Zakutnoj ulici po mećavi, tako da je Matt bio prepušten sam sebi na milost i nemilost.
„Možeš li, molim te, prestati?” najljubaznije što sam mogla sam zamolila Irmu jer me njezino lupkanjenoktima po stolu izluđivalo.
Ona je okrenula očima i prestala, prekriživši ruke na prsima, no i dalje ne skidajući pogled sa šupka onog tipa.
„Šta je tako interesantno na guzici tog masiva?” začula sam Jasperov promukli glas koji je govorio negdje iz središta onog oblaka dima koji je okruživao njegovu glavu. „Ako tip nema istetoviranog Jima Morrisona na lijevom guzu, ne vidim razlog da tako očito buljiš u njega.”
Irma je oštro pogledala Jaspera koji se cerekao svojoj dosjetci. Matt je napokon uspio doći do našeg stola. Umorno uzdahnuvpi, svalio se na stolicu između Irme i mene i zabacio glavu u iza. Umorno protrljavši oči, stavio je glavu na moje rame i zamolio me da mu dodam njegovu klinčić-vodu. Kroz slamku ju je ispio u jednom dahu. Čaša ispred njega je ostala prazna.
„Znate šta?” iznervirano je zavapila Irma, udarivši dlanovima po stolu. „Meni se čini da onaj tip na guzici ima madež koji izgleda kao Axelov profil.”
Matt, Jasper i ja smo direktno pogledali u istu onu točku u koju je Irma hipnotizirano buljila već duže vrijeme.
„Ja ne vidim ništa.” rekao je Jasper i potegnuo dug gutljaj iz svoje krigle piva.
„Ni ja.” složio se Matt, ponovno stavivši glavu na moje rame. Sklopio je oči. Čini se da ga je ovo donošenje pića iscrpilo.
„Daj bolje pogledajte!” odvratila je Irma, nagnuvši glavu na lijevo rame. „Ako pogledaš ovako iskosa, stvarno izgleda kao Axelov profil.”
Učinila sam što i ona i potvrdila njezine riječi iako i dalje nisam vidjela apsolutno ništa. Možda je Irmi sav ovaj Jasperov duhan malo previše udario u mozak. Pogledala sam na ručni sat.
„U koliko smo se dogovorili da ćemo se naći s Lenom i Andrewom?” upitala sam sve prisutne za stolom, ali mi je samo Matt odgovorio. Irma je i dalje buljila u onog tipa, pijuckajući na slamku svoj pivoslasac i istovremeno u prstima vrteći drveni kišobrančić koji je dobila uz piće. Jasper vrijeme u životu ne znači apsolutno ništa tako da mi ni nije mogao dati valjan odgovor na moje pitanje.
„Rekli su da će nas u pet sati čekati ispred Krasopisa i Bugačice.”
„Hvala Matt!” najljubaznije sam se zahvalila Mattu, a on je jadničak sav pocrvenio. Okrenula sam se prema Jasperu. „Kako bi bilo da mi krenemo? Imamo još dvadeset minuta do pet, ali s obzirom na naš spori tempo, trebat će nam i duže.”
Jasper je samo slegnuo ramenima te na brzinu ispio svoje pivo, Irma je slijedila njegov primjer dok je meni trebalo malo duže jer nigdje nisam mogla pronaći svoju kapu, a na onu odvratnu mećavu nisam mislila ići bez pokrivala za glavu. Svo četvoro smo prionuli na traženje kape, a ja sam tek nakon dobrih deset minuta shvatila da mi je kapa cijelo ovo vrijeme bila u rukavu jakne. Irmu je to ižiciralo pa se izderala na mene. Na kraju smo kasnili dobrih sedamnaest minuta te smo morali trčati do Krasopisa i bugačice. Srećom, Lena i Andrew se nisu pretjerano ljutili. Lena mi je u uho šapnula da su i oni došli minutu prije nas zato što su kasnili jer si je Andrew morao namjestiti frizuru.
Kad je Jasper pozdravio Lenu, ona je samo nešto promrmljala što je navodno trebalo biti ‘bok’, ali je ona bila toliko smetena time da je uspjela proizvesti samo neki neidentificirani zvuk. Lice joj je bilo crveno poput jastoga i djelovala je kao čajnik prije no što voda počne u njemu ključati. Jadan Matt je sve to vidio i pokunjeno pogledao u tlo. Uvijek je bio ljubomoran na to što je Lena poklanjala više pozornosti Jasperu nego njemu. Srećom, raspoloženje mu se popravilo kad ga je Lena poljubila u obraz i zaželjela mu sretnu novu godinu.
„Ovako, bilo bi najbolje da izvedemo dvojnu aparaciju tako da Jasper aparatira Matta i mene, a Andrew onda može Irmu i Lenu.” predložila sam, a svi su kimnuli u znak potvrde.
Matt i ja smo primili Jaspera svaki za jednu ruku. Duboko sam udahnula pripremajući se za aparaciju koja mi je uvijek iznova bila sve mučnija. Za razliku od ostalih, ja ju nikako nisam podnašala. Razlog tome je moj slab želudac.
Međutim, na moju sreću, ovog puta je put trajao nekako kraće tako da mi nije stiglo ponestati kisika. Pristetila sam se prošle dvojne aparacije i činjenice da sam se umalo ugušila i ispovraćala. Samo šum valova i kreštanje galebova smirilo mi je živce jer sam znala da smo opet u Newquayu. Otvorila sam oči.
Nalazili smo se u tek koji metar udaljeni od naše stare viktorijanske kuće. Kuća se nalazila u zaljevu uz more koje je bilo okruženo oštrim hridinama tako da nam valovi nisu dolazili do kuće. Sam pogled na zeleni vrt koji je okruživao cijelo to zdanje i nisku drvenu ogradu uz čiji rub su rasle potočnice, govorio je da smo daleko od sniježnog Londona.
Newquay je inače malo bezjačko mjesto na poluotoku Cornwallu, a pozitivna strana života u Newquayju je bila ta što je to surfersko mjesto pa ljeti dođu mnogi zgodni frajeri da se natječu u surfanju. Također je tu uvijek toplo, a zimi temperatura ne silazi ispod 10°C.
Začuo se tihi Puf iza nas te smo se okrenuvši spazili Andrewa, Irmu i Lenu kako su se upravo aparatirali. Bilo je čudno odjednom se naći na ovako toplom mjestu dok sam koju sekundu prije stajala zatrpana snijegom kao santa leda. U svakom slučaju, ugodna promjena.
„Jebemu što je ovdje vruće!” uzviknula je Irma, skidajući brzo sa sebe zimski kaput, šal i rukavice. „Kladim se da je otprilike petnaest stupnjeva.”
„Ako ti je jako vruće, slobodno izvedi striptiz za mene ljubavi!” čuo se Nemethov glas iza Irminih leđa. Ona se bijesno okrenula pritom ošišnuvši mene pogledom.
„Rekla si mi da on neće doći!”
Slegnula sam ramenima. „Nisam znala da ga je Jasper već pozvao!”
„Irmadella, nisi valjda mislila da ću propustiti priliku da te još jednom pokušam zbariti prije početka mog posljednjeg polugodišta u Hogwartsu?” namještajući što neviniji pogled upitao je Nemeth. Svejedno je zaradio Irmin udarac u prepone.
„Nemoj me zvati Irmadella!” rekla je ljutito piljeći u Nemetha koji se grčio u bolovima dok su mu se Jasper i Andrew slatko smijali. „Moje ime je Irma.”
Slatko se cereći, okrenula se na peti i otišla prema kući. „Hajde brže Denise!” doviknula mi je. Lena i ja smo potrčale za njom. „Već mogu nanjušiti kroasane koje je tvoja mama ispekla!”

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.