jutros sam se probudila oko 5. na pišanje, naravno.. iako mi nije običaj, i dok sam bauljala prema zahodu, negdje sam u ljevom čošku mozga ulovila fragment slike sna.
neznam zašto, ali zaokupila me ta slika, i filing koji iz nje proizlazi.. i nastavila sam snivati.
sjećam se.. to je bila moja druga "ljubav", ako je mogu tako nazvati. u prvom razredu osnovne škole.. on je bio treći, i bio je neka polu faca. i uvijek se oko njega nekaj zbivalo. a ja, ja sam pokušavala biti blizu, samo da ga gledam i da ga slušam.. ali nije to poanta.
poanta je u ... sramu.
sram. bilo me sram pred njim. crvenila sam kad me pogledao. slučajno. vjerujem da nije niti znao da gleda u mene. ali bilo me sram. i kad ga je frendica zvala da dođe do nas, i kad bi krenuo prema nama, ja sam instinktivno potrčala na drugu stranu. jer me bilo sram.
danas više nemam srama.
u subotu sam sterala jednu glupaču u 16 pički materini nasred ulice, i skoro sam je izvukla iz auta kojim je gotovo pregazila i mene i moje dijete... i da nije mala bila samnom, ubila bi je tamo na mjestu. jer nemam srama. derala sam se na nju ko kreten, bijesna, dok su me sa 3 terase promatrali ljudi na prvoj jutarnjoj kavi. i opće mi se živo jebalo kaj oni misle o meni...
izgubila sam sram.
a imati ga, čini mi se, i nije tako loša stvar...