bit ću točka
na ogrtaču apatije,
raspelu živih psovki i poruga.
i ovom izmrcvarenom nebu
nad kojim se vije posljednji dah.

udomit ću šutnju i neću biti
patvoren efekt zluradosti,

nečovjek,
tek kraj svog početka.

nedostižne
pjesme
i čovjek
sjede na kapcima.

na pola
puta
ja
bih gledala.

samo ih gledala.

u trbuh
iz kojeg
izviruje
raspelo.

dozreti
u zadnjeg stanara
prošlosti.
oklada
sa sunčevim
vidom
sad je nalik
satiri
okračalih krila.

bolno dotjerivanje prijevoda
milozvučno.
prisnost od smoga.

mrve
u apostole
larve.
slogom odjekujem.

iskraden psst od nekoliko sekundi
odjekuje kao iz crijeva višegodišnje iluzije,
kao mrena na raskrižju uloga
gdje umjesto šara
izlijeću preparirane ptice.
a 1611 ih.

studeni je čovjek
u crnom.
samo u strepnji,
brokatno zarasta.
mog vrata.

pulsom obećanja
u kojima ne vidim nove ratove
izgrlim se
leđima
suštine
u
metastazi

povući obarač

više nema tog
stiha
koji bi na sinoć
posjedao
krvoločne veslače
sage
o kori drveta
s
crnom
točkom
u dnu truleži.

u magli su mi
svih ovih deset
ili ih je još u jatu
čistih srijeda
upomoć