jedva čekam
da mi bijeli
prsti ovi
oguljeni budu,
da me dises,
kad se vratis.
tad nitko,
rugobe
i zmija,
crkli dabogda,
osim tebe,
ne smije,
kad prohodas,
gledat u njih.

moje davno gole oci
cupam,
jedva iz rijeci
koje lice na mene
slijepu,
cu ponovno,
prije nego
presutim,
namjerno staviti
u pjesmu.
u nadi, za jos
ljepote,
gdje krasim
dno papira,
gdje spavam
pred san
jedeci grijeh
tegobe,
gdje
visim s visine
u radnje
klecanja i
posrtanja
tek majice bačene,
sa strahom
iz blizine,
tu bih, u to zlo
da napisem
posljedicu
voljenja sebe.
nijedne
stvari u meni
pa da je
dugo brisana,
nema,
ni opasnije
od jasnoga vida,
koji me ugleda
u sranju
lude ljepote.