|
I ja sam takva. Želim ići, ali ne želim doći. Nikad ne želim stići. Zato se pitam: što učiniti da ne dođem do cilja, ali da ne prekinem putovanje? Nemoj tražiti simboliku i uspoređivati putovanje sa životom, a cilj sa smrću jer u ovom slučaju putovanje za mene nema nikakvo veće značenje. Za mene putovanje u udaljeni grad na sjeveru znači samo to. I ništa više. Jest, mogla bih na život gledati kao na putovanje, ali…Život za mene nema toliko značenje. Ne pamtim kad sam zadnji put sjela na jedno od zadnjih mjesta u busu i, dok su svi ostali sjedili naprijed, zadubljeni u svoje poslove, prepustila se putovanju, često uopće ne znajući koje mi je odredište….Bilo mi je lakše kad nisam znala kamo idem ni gdje ću završiti. Ima nešto u tome kad ne očekuješ….To sam voljela. Jednako kao što Markie voli brzinu. Možda mu je brza vožnja samo ispušni ventil. Ne znam. Vozi i utrke, vozi pred masama. Zato je navikao na aplauz. Ali, vozeći ovako, kad nema nigdje nikog, jasno pokazuje da vozi za sebe. Vidjevši ga, činilo mi se kao da želi nešto dokazati, najvjerojatnije sam sebi. Ne znam što. Sve u svemu, ne može se poreći da postoji strast. Da je nema, ne bi bio ovdje, ne bi vozio na način kao da se želi ubiti. Kao što sam rekla, naše strasti nas muče. Ubijaju. Moram priznati, to mi se kod njega sviđalo. Možda zbog te svoje bjesnoće, uvjerenja da mu nitko ništa ne može, da može raditi što god poželi i proći nekažnjeno, možda zbog samopouzdanja….Bio je svjestan svojih sposobnosti i vrlina, znao je da može birati. Patnja. Vidjela mu se u očima, dok je mrtav ozbiljan tupo zurio u daljinu. Ni njegov svijet nije bio savršen. On je samo još jedan od onih nekad poremećenih problematičnih klinaca koji nisu marili previše za svijet, a sada su odrasli. Usprkos odrastanju, nije se puno toga promijenilo. Osmijeh je ostao isti, ciničan i samodopadan. Smije se tek toliko, jer zna da mu dobro stoji. Želi sve i zna da može imati puno toga, a istodobno ne želi ništa. Boji se da će opet izgubiti nešto što voli, zato bježi prije nego mu postane stalo. Ne bira sredstva. Spreman je i izdati samo da bi izvukao sebe i da ne bi opet izgubio. Okrutnost je njegovo rješenje jer je to najlakši način. Možda boli najviše u tom trenutku, ali kasnije je puno lakše. Iza nevinog i lijepog lica skriva se zaribana osoba, osoba koja je odavno shvatila da je lakše ne brinuti za druge i zato sada stavlja svoje potrebe na prvo mjesto. Kad odlazi, ne osvrće se. Čemu gledati u nešto što je prošlo i žaliti za time? Kad je gotovo, gotovo je. Oduvijek sam padala na takve zaribane tipove. Oni su nekako posebni, drugačiji od drugih. Ne privlači me sreća, već problemi. Znam i da je uvijek nosilo više štete nego koristi. Štoviše, koristi nikad. Da je moja prošlost drugačija, da su okolnosti drugačije, možda bih i pala na Markieja. Ali, ovako ne smijem. Ne znam kako to objasniti… Znaš ono kad ideš u školu svakog dana da bi vidjela dečka koji ti se sviđa i to te čini sretnom, život je zbog njega nekako ljepši iako ga ne poznaješ dobro? Znaš tek njegovo ime i gdje otprilike živi. Visiš po mjestima gdje bi ga mogla sresti, zuriš po hodniku u svim stranama ne bi li ga vidjela. Onda ga konačno vidiš u blizini i zamišljaš kako bi bilo da si pored njega, da ga ljubiš….Ispunjava te promatrati ga i nadati se da one tebe neće vidjeti. Smije se jer zna da mu dobro stoji, ne jer je sretan. Nitko na prvi pogled ne bi rekao da je pomalo umišljen. Čak se čini toliko savršenim da pomisliš kako je on tvoja srodna duša. Da vam je suđeno da budete zajedno. A opet postoji toliko toga što to ne dozvoljava. Iako misliš da bi si savršeno odgovarali, ponos ili nešto drugo je ipak važnije. Svaki put kad čuješ njegovo ime ili nešto o njemu, zakolutaš očima na način da se čini kao da je on za tebe najveći idiot na svijetu, da te uopće ne zanima, da ti je apsolutno svejedno gdje je i s kim…Dođe ti da pretučeš sve te cure koje pričaju o njemu, ali šutiš i cinično se smiješ te ni na koji način ne pokazuješ što osjećaš i misliš. Uvjeravaš ostale da ti se sviđa netko drugi. Ne znajući da lažeš, povjeruju ti jer djeluješ iskreno. Time pokušavaš uvjeriti i sebe. Lažeš sebi jer te laž čini bijesnom, a istina tužnom i depresivnom. A najbolje je biti bijesan, divlji i nezaustavljiv…Bolje od ičega. To te pokreće, daje snagu da lupiš šakom u zid i ne osjećaš bol, pritom se smijući kao jebena luđakinja dok ti je cijelo vrijeme na pameti on. Dečko najljepšeg osmijeha…I onda čuješ neku žestoku pjesmu čije riječi i nisu toliko važne. Važniji je ritam, važnija je brzina i žestina…Tad ponovo podivljaš… Znam jer je i meni bilo tako. Jednom davno… Imala sam istu takvu pjesmu, gledala sam istog takvog luđaka još prije nego sam znala za Ravena. I bilo je baš bez veze…Ne znam što bi bilo da je bilo, ali sve da je i moglo biti, ne bi bilo jer je bilo previše toga, a ja sam bila takva osoba da sam odbacila svoju mogućnost za sreću samo kako ne bih nekog drugog povrijedila, samo kako bi ispalo da sam zaista mislila ono što sam jednom rekla. Nisam znala što je ljubav pa mi nije nedostajala. Nedostaju ti stvari koje izgubiš, a kako ti onda može nedostajati nešto što nikad nisi imao? Kako uopće možeš znati da je nešto lijepo ako nikad nisi osjetio? Prema tome, ne ispada da sam se odrekla nečeg važnog. Ne ispada da sam toliko patila. Nisam, priznajem. Odreći se nečega što nikad nisi imao nije neko odricanje. Nema veze što svi drugi ljudi to imaju. Ti nemaš. Njih boli, a za tebe ne znači ništa. Za mene onda nije značilo ništa. Odricanje od ljubavi bilo mi je isto što i za vegetarijanca odricanje od mesa, za ljenčinu odricanje od rada….Mogla sam glumiti žrtvu, no nisam. Ja to nikad ne činim, a osobito ne kad sama donesem odluku. Ljubav tada nisam tražila. Bio je to moj izbor. Trulim stubama penjala sam se do Ravenova stana smještenog u potkrovlju trošne zgrade u ne baš uglednom dijelu grada. Svaki daljini korak bio je sve teži. Miris prljavštine, truleži i smrti gušio me. Nisam bila ovdje od… 45 prljavih stuba dovelo me do njegovih vrata, prljavo tamnozelenih, istih kao nekad. Jasno se vidjelo da je ovo mjesto pregaženo od vremena i od ljudi. Nitko slučajno ne zaluta ovamo, a još manje ih ovamo dolazi s namjerom. Pogledom tražeći nešto na stropu, pred vratima stadoh kao ukopana. Nisam mogla pronaći drugo osim paučine koja mi ne bi poželjela dobrodošlicu sve ni da može govoriti. Smrt je gost koji ovamo najčešće zalazi, ako ne i jedini. Je li rado viđena? Je li rado ikad viđena? Sve je još uvijek mirisalo na nju, vonjem vlage pomiješanim s mirisom ružnog tamnocrvenog cvijeća koje se na Sesvete nosi na groblje. Kad jednom dođe, ne miče se. Zauvijek ostavlja svoje tragove. Miris možda s godinama oslabi, no prošlo ih je premalo…. I dalje stajah pred vratima, čekajući da se nešto dogodi. Bez želje da ih otvorim. Mislila sam da će biti drugačije budem li čekala još malo, pa još malo… Mislila sam da ću, kad otvorim vrata, ugledati jedan poseban svijet isti kakav je bio i nekad, uključujući i Ravena. Nadala sam se da je iza zatvorenih vrata taj svijet. Moj svijet… Dobro sam se sjećala kako je sve išlo kad sam zadnji put bila ovdje. Pred očima mi se odvijao taj film. Tada sam u prostoriju uletjela tako da sam skoro odvalila štok te potom vidjela Ravena koji nije mogao sakriti potrebu i želju da mi nešto kaže… Sada sam nijemo stajala pred njima, buljila u kvaku i zamišljala se kako ulazim. Kao da je užarena i okovana tisućama lokota, nisam je željela ni dotaknuti. Pružala sam ruku da bih je odmah potom povukla natrag, dok sam pritom ponovo proživljavala sve… Pognute glave, odvažih se i primih kvaku u ruke. Vrata zacvilješe posljednjim krikom očajnika na samrti i otvoriše se kao da su upravo izgubila dušu i postala još manje od vrata – tek obična stvar. Desnom rukom automatski sam upalila svjetlo. Tako je uvijek išlo… Vidjevši što je ostalo od mog mrtvog svijeta postalo mi je još hladnije. Zaista, ono što je ostalo… Na prljavim podnim daskama samo se skupilo još više prljavštine. Cijelo mjesto mirisalo je jednako kao što je i izgledalo. Ružno. Po smrti. Ja bih sasvim lako mogla živjeti ovdje, samo kad ne bih imala prošlost toliko strašnu da je ne mogu zaboraviti….U tom trenutku shvatila sam da nisu sve uspomene jednake, nemaju sve isto značenje. Neke se mogu ignorirati, dok se drugih nikad ne možeš riješiti. Proganjaju te i ne daju da sklopiš oči. Bockaju, izluđuju. Poput vlastite sjene prate cijeli život. Mislim da one čak i jesu naša sjena. Sjena nije stvarna, no uvijek je pored nas i predstavlja ono unutarnje, našu dušu. Svi znaju da svatko ima sjenu od koje ne može pobjeći bez obzira koliko brzo trčao i u kako udaljeno mjesto pošao… I svi vide tu sjenu. Ali, samo mi, svatko sam za sebe vidi tu sjenu, zna što ona za njega znači i što predstavlja. Svatko vidi svoje grijehe, svatko poznaje svoje unutarnje čudovište koje nastoji sakriti od ostalih, koje je toliko jako da uvijek dospijeva na vidjelo. Možda ne uspije pokazati svoje pravo lice, no uvijek ispliva van i pokaže da postoji… Hrani se našom vjerom. Pokazuje se u obliku sjene. To što lutam noćima kad ne mogu vidjeti svoju sjenu ne znači da ona ne postoji. Mogla bih zamisliti da je nemam, mogla bih povjerovati u to i stoga se uvjeriti da nemam ni dušu. Mogla bih. Jedini problem je u tome što mislim da apsolutno sve ima dušu. Sve i svi, bez obzira što za one zle kažu da je nemaju. Naprotiv. Imaju je. Kao što svugdje postoje dvije strane, vjerujem da je isto i s dušom. Dobro i zlo. Duša nije dar. Duša je samo prokletstvo, prokletstvo da osjećaš. Bilo to suosjećanje, ljubav, radost, nada, milost ili pak zavist, ljubomora, mržnja, nesreća… Ne vidim ništa dobro u bilo kojem od tih osjećaja. Najbolje je kad se ne osjeća ništa. To je pravo blaženo stanje. Do njega se dolazi tek kad se oslobodiš duše – tek kad si spreman ne žaliti one koji zaista pate, ne suosjećati s njima, ne voljeti, ne mariti, ne željeti osvetu, ne mrziti. Kako, kad smo ljudi, kad nam je u prirodi zlo, a nitko se ne može osloboditi svoje prave prirode? Može je jedino sakriti i skrivati sve dok potreba ne postane toliko jaka da nadvlada nas i postane ono što jesmo. Kako? Na jednom jedinom prozoru navučene bijahu crne najlonske vreće za smeće da svjetlo danju ne može dopirati u mjesto gdje se nalazi malo carstvo tame. Pod blijedim zelenkastim svjetlom nalik onome u podzemnom laboratoriju poremećenog znanstvenika sve se činilo izmišljenim, nestvarnim. Gledala sam i dalje. Nekoliko napola izgorjelih svijeća stajalo je u svijećnjaku na stolu i na drvenoj komodi do zida, zajedno s ostalim Ravenovim stvarima. Nije ih bilo puno. Tek nekoliko CD-a, par ključeva, zgužvana krpa i crna majica. Kao da… kao da je od onda prošao samo jedan dan, toliko se ništa nije promijenilo… Apsolutno ništa. Jedina uočljivija promjena bila je ona na mojim crtežima, koju su nagriženi zubom vremena i vlage požutjeli, što je davalo dojam veće starosti nego što su zaista bili stari. Sasušena krv na njima postala je još više smeđa. Točno se sjećam priče svakog od njih. Činilo se kao da gledam stvarne ljude, 150 stvarnih ljudi iz svoje prošlosti, ljude koji su slični meni, onoj koja ih je stvorila… Krevet. Prekriven krvavom plahtom. Policija je nije maknula. Praktički nisu učinili ništa… Jasno, neki ljudi su važniji od onih drugih, a tko drugi osim narkomana i luđaka je najmanje važan? Neću se zamarati opisivanjem jer dobro znam kako je sve ostalo prije 2 i pol godine te stoga mogu reći da se ništa nije promijenilo. Djelovalo je previše stvarno. Pri pogledu na krevet mogla sam vidjeti kako leži u lokvi krvi, potpuno bijel, otvorenih očiju koje su me gledale i pitale pitanja na koja nisam mogla dati odgovora. Kako leži mrtav. Nisam imala razloga za strah, a ipak sam se bojala. Nekako je teško kad te sve podsjeća na tvoje nedjelo. Došla sam ovamo s namjerom da uzmem svoje crteže. Negdje se mora početi. Tako sam prvo skinula jedan od crteža, ne gledajući na njegovu važnost priče. Uslijedio je drugi, pa treći…I tako je na krevetu ubrzo stajala poveća hrpa papira. Završila sam. Ovo mjesto nakon toga više nije bilo isto. Izgubilo je dio svoje osobnosti. Zidovi ostadoše goli, vlažni i zeleno – sivi. Drugačiji, kažem. To više nije bilo to… Kao što svako mjesto skriva svoju tajnu, mora je imati i ovo. Očajnički mi je trebalo nešto što nisam znala, očajnički sam željela znati što je sve ostalo poslije njega. Otvorih lijevu ladicu na komodi. Igla i žlica… i knjiga. Knjiga? Da, knjiga crnih kožnih korica, ispisana Ravenovim rukopisom! To nisam očekivala! Njegov dnevnik?! Nisam uopće znala da ga je pisao…nevjerojatno! Jednostavno sam htjela znati sve što piše, a toliko stranica nisam mogla odjednom pročitati…Ushićeno sam listala do zadnjeg datuma, želeći znati što je zadnje mislio, što je zadnje pisao…Upravo sam našla najljepšu tajnu… Njegov život u mojim rukama. Po drugi put. |
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv