|
Pokisla sam do kosti, toliko da mi je koža načas gorjela, a potom postalo užasno hladno. Zrak, hladan i oštar, drapao je grlo tako jako da sam već mogla zamisliti kako mi je hladnoćom spržio stisnuta pluća koja su potom prokrvarila. Očekivati nešto drugo kad trčiš pri temperaturi od -5°C je besmisleno. Znala sam da će biti tako, znala sam da će me probadati u prsima, znala sam sve… Kad uvijek sve znam, zašto na kraju sama sebi ispadnem toliko glupa? Valjda zato što sam ja jedna od onih osoba koje ne uče na svojim greškama nego ih ponavljaju uvijek iznova. Iako mi je žao zbog nekih stvari koje sam učinila ili koje nisam učinila, da se opet nađem u istoj situaciji, učinila bih isto. Jer, znam da nijedna moja odluka ne može biti dobra. Uvijek će postojati nešto što nedostaje. Koju god odluku donijela, bit će mi žao jer je moglo biti drugačije. Ali, da je bilo drugačije, bilo bi još gore. Tako da ni u jednom slučaju stvar ne ispadne kako treba. Kod mene ide tako i nikako drugačije. Ugledavši kroz kišu slabo svjetlo vatre iz kamina koje dopire kroz prljav prozor, više nisam morala trčati. Došla sam. Mora da sam se vraćala nekim drugim putem budući da sam se pojavila na stražnjem dijelu dvorišta. Kad sam već tu, zašto ne ući na stražnja vrata? Koliko su rijetko korištena, dovoljno govori to što su zahrđala toliko da sam ih trebala mahnito povući kako bih ih otvorila. Vrisnula su od boli i prokrvarila hrđom i prašinom koja mi ostade na rukama. Zubi mi cvokotahu od zime, a na pameti mi bijaše jedino kako što prije doći do kamina. Valjda vatra nije ugasla… Na mramornom podu za mnom su ostajale jedino kapi kiše što su padale s odjeće koja je vukla prema podu i mokri tragovi pomiješani s blatom. Pogledavši u zrcalo u mraku, ugledala sam koliko mi je koža poplavjela od hladnoće. Istog trena sam morala skinuti tu mokru i hladnu odjeću sa sebe. Mogla sam to učiniti i prije, no tek sad mi je postalo nepodnošljivo hladno. Prvo sam skinula kaput. Uz zvuk «pljas» slijepio se s podom. Izuvajući marte, skoro sam se spotaknula preko sebe i pala… U tome me spriječio jedino stol od hrastovog drveta, što je završilo još gore. Nabila sam se u trbuh ravno na njegov ćošak i potom još udarila šakom o njega, nesvjesna da nije živ, da ne osjeća bol, da mu ne mogu nauditi. Zaista slično meni… Poželjela sam udariti još nekoliko puta, no stala sam na vrijeme i učinila ono što uvijek činim kad želim svisnuti – skočila u zrak na mjestu i nabijala nogama o pod kao da ga želim zdrobiti. Mogla sam skakati i nabijati koliko god sam htjela, ne bi imalo nikakvog učinka. Iz prostorije koju bi ljudi mogli nazvati dnevnom sobom, a ja prostorijom s kaminom u kojem je gorjela vatra, dopiralo je svjetlo. Zar je zaista moguće da vatra u njemu još nije ugasla? Zar je prošlo tako malo vremena otkad sam otišla? Moram skinuti majicu, moram skinuti majicu…ponavljala sam sebi. Na trenutak, dok sam je vukla preko glave, sve se smračilo. Začuše se nečiji koraci. Čemu uopće gledati okolo kad znam da Raven nije došao? Svake noći je tako. Svake noći čujem korake, no nitko ne dolazi. Znajući da slijedi još jedno razočaranje, bojala sam se otvoriti oči. Svejedno, nisam mogla ne pomisliti: što ako je ovaj put zaista ovdje? Preda mnom… Mračna spodoba koja je likom odgovarala Ravenu prilazila mi je, na način kao što je to i prije činio. Ovaj put je zaista ovdje! A ja…ja sam zanijemjela. Htjela sam mu prići, baciti mu se u naručje, no ostala sam skamenjena. Kao zalijepljena uz pod, nepomično sam stajala i otvorenih očiju buljila u njega. Znači, tako završava…. |
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv