Love Kills

12.07.2006., srijeda

love kills ---70---

Ali, ne želim bolje! Jednostavno ne želim, ne mogu si dopustiti, ne zaslužujem… Ne mogu učiniti to što mi govori. On NE ZNA istinu! Mislim da bi bilo drugačije da je zna. Više ne bi mislio isto. Ne mogu ga ni slušati kako priča da nisam kriva. Što više spominje moju nevinost, sve se više krivom osjećam. Postaje nepodnošljivo… Toliko nepodnošljivo da sam promijenila temu:
-Možda bi trebao javiti svojima gdje si, da se ne brinu. – predložila sam. Nije mu padalo na kraj pameti da učini takvo što. Uz pakostan osmijeh, odgovorio je:
-Kak da ne! Neka se malo brinu! Možda onda shvate koliko sam vrijedan, hehe…
-Jesi li saznao tko te upucao prije…prije…– nisam imala pojma je li se to dogodilo prije dva tjedna, prije mjesec dana ili još ranije. Nisam znala ništa osim da se dogodilo.
-Ne znam. Ali, dobro je… Sad sam faca. Nitko od frendova još nije dobio metak niti ga je luda ženska koja vozi dobre aute vozila u bolnicu, he he… Tak da mogu reći da je ispalo bolje nego što sam mislio. Još da nisi onako razbila Golfa… Ženo, ja ne znam kaj je tebi bilo…– taj je mogao promijeniti tisuću tema u samo nekoliko rečenica. Na neki način, to me fasciniralo. Govorio je o svemu, a istodobno o ničemu. Morala sam se zapitati je li Markie imao pravo kad je rekao da se mali drogira, s obzirom na to da je većina riječi iz njegovih usta bila karakteristična za shizofreničara. Chris barem još nije počeo umišljati da ga prate tajne službe, iako su ideje veličine bile prisutne u nekoj određenoj mjeri. Iduće pitanje koje je postavio bilo je koliko sam najviše vozila Murcielaga.
-285 po autocesti.
-Wow… –u očima sam mu mogla pročitati što želi te sam mu stoga bacila ključeve Lamborghinija. Nije shvaćao:
-Što ću s time?
-Idi i provozaj se. Ne moraš ga vratiti do sutra navečer. Ali, puno troši, tako da ćeš trebati puniti rezervoar namjeravaš li duže voziti.
Namjeravao je pitati još nešto, no prije nego što je uspio zaustiti, odmahnula sam rukom i rekla:
-Samo idi. – nije mi najvažnija bila ta želja u njegovom pogledu, već moja želja da ostanem sama. Samoća mi je sada bila najpotrebnija. Samoća i nož… Ne znam znaš li kako je to kad ti netko spominje osobu koja ti je cijelo vrijeme na pameti, a njezino lice i osmijeh ti nikako ne izlaze iz glave. Kad znaš da stvar ne možeš promijeniti i nisi siguran želiš li je uopće mijenjati, ali svaka riječ o toj osobi čini te toliko nemirnim da krv počinje kipjeti, a koža postane tijesna. Ti postaneš manijak koji će i dalje bezglavo juriti iako osjeća umor, i bol, i vrtoglavicu. Juriti, samo da izraziš svoj bijes i kojim slučajem ga muklim krikom pustiti na tamu noći pri padu na kameno tvrdo tlo. Željeti osjetiti udarce, željeti osjetiti bol kojom bi samome sebi dokazao da si opakiji nego što zaista jesi, da možeš podnijeti sve stisnutih zubi, bez zanovijetanja. Iscrpiti se toliko da ćeš poslije biti nepomičan, iako bi najlakše bilo vrištati, razbijati, plakati…
Ne znam znaš li. Ali, ja znam. To mi se događa neprestano. Istina… Ma kakva vražja istina?! Zar ta riječ više postoji u ovom svijetu iskvarenih ideala, koristoljublja i pohlepe? Ne za mene. Ništa nije pošteno, a ubija me što ne mogu ništa promijeniti. Uzalud je truditi se, uzalud je uopće pokušavati. Sranja se uvijek događaju, a moj jedini cilj je osjetiti bol kako bih se osjećala živom. Vidjeti modrice i rezove na rukama da bih znala da postojim, izmučiti se toliko da više ne bih imala snage biti budna. Malo je nedostajalo kod onog ulaska Golfom u zavoj… Toliko malo da se pitam što sam zapravo trebala učiniti. Što god učinila, nikad nije dovoljno. Ništa nikad ne ispadne kako treba, iako dam apsolutno sve od sebe. Zar baš ništa ne mogu učiniti kako treba, barem jednom u životu? Bar jednom u životu učiniti nešto dobro? Sita sam toga, sita sam svega. Želim jebenu istinu! Želim ne zaribati više nikad…


- 20:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ja sam još jedno od lica koja se rijetko viđaju među ljudima. Lice kojem rijetki znaju ime. Cura o kojoj se malo toga zna. Ona koja je uvijek negdje otraga.
Zapravo i nije važno. Jer, kad se sve zbroji, ime je još jedna etiketa koja bi nas trebala karakterizirati, a etiketiranje i predrasude mrzim. Stoga mrzim i svoje pravo ime. Zato sam sada Raiden Van Morte. Godine? Vrijeme je relativan pojam kojem je značenje i ograničenje dao neki idiot koji je mislio da može mjeriti nemjerljivo i neodređeno. Zato ću reći da zapravo ne znam koliko postojim.
Postoje stvari koje volim i stvari koje mrzim. I stvari koje istodobno i volim i mrzim. One me uništavaju. Pišem i zamišljam da sam nešto što ne postoji niti će ikada postojati. Netko drugačiji. Možda bolji, a možda tek još jedna tragičarka koja iščekuje neizbježno u strahu od istog. Dopustim da me priča ponese kako bih postala dio nje.

«… you may be dead but your souls are free
like Romeo and Juliet you two made a pact of death
like the needle that you used
Sid and Nancy were born to lose…»

Da, stihovi iz «Love Kills». Legendarni Ramonesi. Pjesma puna istine, pjesma koja me fascinira toliko da je čak postala naslov priče koja slijedi. Neka nitko ne traži smisao u njoj. Sve je to samo odraz mog trenutnog viđenja svijeta kad se ugase sva svjetla i nitko ne gleda, kad mrak nastupi na pozornici svijeta i izvodi svoju predstavu bez očekivanja pljeska i divljenja, viđenja u kojem sebe više ili manje pronalazim.
Vjerujem da za svakog od nas postoji osoba koju bismo htjeli promijeniti. Spasiti. Za svakog od nas postoji osoba kojoj bismo vjerovali i voljeli je toliko da bismo joj dopustili, pa čak i željeli, da uništi i nas… A istina je samo jedna. Sve na kraju umire.

Linkovi