Chesterton nadodaje ističući spasenjsku ulogu Crkve da
CRKVA NIJE OPRAVDANA ZATO ŠTO NJENA DJECA NE GRIJEŠE –
NEGO UPRAVO ZATO JER GRIJEŠE…
Prisjetimo se opet priče o dječaku koji se udaljio pa izdaleka uvidio ljepotu svoga doma.
Chesterton dodaje: ''UISTINU, NAJBOLJI ONOS PREMA NAŠEM DUHOVNOM DOMU JE BITI MU DOVOLJNO BLIZU DA GA VOLIMO. Ali sljedeća najbolja stvar jest biti dovoljno daleko od njega da ga ne mrzimo.
Tko je najbolji sudac kršćanstva?
Chesterton zagovara mišljenje da je to sam kršćanin.
Poslije njega netko poput konfucijevca – koji će prosuđivati staloženo…na način na koji bi prosuđivali konfucionizam.
A NAJGORI SUDAC KRŠĆANSTVA je ČOVJEK KOJI JE DANAS NAJSPREMNIJI NA PROSUDBE – loše obrazovan kršćanin, koji je zaražen nekom vrstom nasljednog stanja u kojem su mu dosadne stvari za koje ni sam ne zna što su i unaprijed mu je zamorno slušati ono što nikada prije nije čuo.
Oni nemaju tu moć da KATOLIČKU CRKVU u svojoj mašti postave na udaljenost od nekoliko tisuća milja i da o njoj prosude objektivno, kao da je neka kineska pagoda.
(str.9)
Antiklerikalizam postaje njihova atmosfera od koje ne mogu pobjeći.
Bilo bi bolje prolaziti pokraj crkve kao da je ona pagoda negoli neprestano stajati na ulazu bez snage da se uđe unutra i pomogne i bez snage da se iziđe i sve zaboravi.
Njima je NEGATIVNA REAKCIJA postala OPSESIJA.
Njima Chesterton savjetuje da upregnu maštu i zamisle 12 apostola kao 12 Kineza – čime ih u stvari želi pozvati da POŠTUJU kršćanske svece makar toliko kao što bi to učinili da se radi o poganskim mudracima.
