EVERFLOWING
ponedjeljak, 13.02.2017.
Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 3.
|
DAN U VELJAČI Očeva smrt je službeno bila moj prvi susret sa smrću općenito. Nekoliko puta prije toga sam čula da je netko umro, ali taj netko je uvijek bio netko meni dalek, nebitan. Nisam znala što znači nekoga fizički izgubiti, jednom zauvijek. Onda je otišao on. Njegov odlazak pogodio me poput groma iz vedra neba, unatoč tome što je takav ishod bio očekivan. Bolovao je od raka, stanje se pogoršavalo i bilo je jako malo nade da će se oporaviti. Pa ipak, nada je umrla posljednja, zajedno s njim. Prethodno tomu, nikada nisam imala susreta s duhovima, dušama umrlih ljudi, itd. Ali jedan određen period nakon njegove smrti sam jasno mogla osjetiti njegovu prisutnost posvuda u stanu, naročito u sobi u kojoj sam spavala neposredno pred njegovu smrt. Noću bih pred san često iznenada otvarala oči zbog osjećaja da me netko promatra. Ne bilo tko, on. Povjerila sam se majci, i ona me pokušala utješiti riječima da je on rijetko boravio u toj prostoriji i da si vjerojatno umišljam. Ali moj osjećaj je bio snažan, snažniji od mašte. Ja sam znala da je to on. Ne sjećam se kad točno, ali taj osjećaj je uskoro prestao. I dalje bih noćila u toj sobi, ali više nije bilo onog znanja da je on tu, da me promatra. Razumjela sam da je njegov odlazak za mene bio izuzetno stresan i bolan, pa sam u skladu s time očekivala da ću ga često sanjati, da ću imati noćne more i sl., ali to se nije desilo. U snovima od njega ni traga ni glasa. Spavala sam relativno mirno. Onda se, skoro godinu dana kasnije, pojavio. Bio je odjeven u čistu, kariranu košulju, nalik onoj koju je često nosio. Obrazi su mu bili puni, lice mlado i zdravo. Ne sjećam se točno radnje sna, ali znam da sam bila začuđena njegovom pojavom. Bila sam itekako svjesna da on „ne bi trebao“ biti tu, jer je mrtav. Vrištala sam i plakala: „Tata, ostani ovdje! Tata, nemoj umrijeti!“ Bacila sam se na koljena i preklinjala... On je samo stajao i šutio, promatrajući me svojim velikim očima punim ljubavi. Probudila sam se sva u znoju, u šoku. Istog dana sam majci prepričala svoj san. „Kćeri, tvom ocu je za dva dana rođendan“, rekla je. Nekoliko godina za redom uredno sam ga sanjala do dva dana prije rođendana. Čitave godine od njega ni traga ni glasa, ali u veljači me obavezno obilazio u mojim noćnim lutanjima. Sjedila sam tako na njegovom grobu, promatrajući njegovo ime ispisano na nadgrobnom spomeniku. „Kako? Zašto se ovo događa?“ pitala sam se. Nakon izvjesnog vremena, mojim se umom prolomilo jedno sjećanje... Vodili smo razgovor, on i ja, sjedeći na balkonu pod noćnim nebom. „Tata“, govorila sam, „ja slabo pamtim datume. Molim te, uvijek me podsjeti barem dva dana unaprijed da ti je rođendan, kako bih ti ga na vrijeme čestitala.“ Zapamtila sam taj dan u veljači, i tata me više ne mora podsjećati. Vaša Flow. |
- 20:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 2.
|
MALI ZELENI Moj otac je bio posebna osoba. Preminuo je prije 10 godina, kada sam ja imala 14. Kažu da ne znamo cijeniti nešto sve dok to ne izgubimo. Posve se slažem s time. Voljela sam ga, i još uvijek ga volim, do Mjeseca i nazad, ali dok je još bio tu, u svom fizičkom omotaču, ja sam bila premlada i nezrela da bih znala doista cijeniti njegovu prisutnost. Moje poimanje svijeta bilo je površno, djetinje, i bila sam daleko od svjesnosti da je svaka duša koja kroči ovom planetom jedan poseban, beskrajan univerzum prepun raznolikog blaga koje samo čeka da ga netko otkrije. Moj otac je imao briljantan um. Nikada nije bio fizički radnik, već tihi i povučeni intelektualac, s matematikom i fizikom u malom prstu. Zbog njega sam zavoljela noćno nebo i atmosferu uoči oluje. Često bih mu se pridružila dok je stajao na balkonu pušeći cigaretu i promatrao sive oblake kako se kotrljaju nebom i rasipaju munje i gromove. Naučio me je kako procijeniti udaljenost mjesta na kojem je opalila munja. Zbog njega se nisam bojala grmljavine, kao većina mojih vršnjaka. Kada bi noću sjedio u tišini i promatrao zvijezde, upitala bih ga što gleda. „Tražim male zelene“, odgovorio bi. Ponekad bi mi kroz šalu dobacio da, ako budem zločesta, doći će mali zeleni i odvesti me. Učio me kako razlikovati avione od satelita, kako prepoznati Veneru i Mars... U djetinjstvu sam dijelila sobu s roditeljima, spavali smo nas troje u dnevnom boravku. Kod prozora je stajao veliki, starinski televizor koji se nije palio daljinskim upravljačem, već tipkom na kablu. Jednog jutra sam se probudila s neobičnim sjećanjem. U noći me iz sna probudila nekakva buka, ljudski glasovi, razgovor... Otvorila sam oči i opazila da je televizor upaljen. Pokušala sam se ustati da ga ugasim, ali nisam mogla. Smjesta sam ponovno utonula u san. Ujutro smo sjedili za kuhinjskim stolom, i čim se sjećanje pojavilo, pitala sam roditelje tko je sinoć gledao televizor? Majka je izbezumljeno rekla, nitko, to si samo sanjala. „Ne, televizor je sinoć bio upaljen“, odgovorio je tata paleći cigaretu. Uputio mi je jedan od onih svojih tajnovitih pogleda kojim, kao da govori da nešto zna, ali ne smije reći. Rekao mi je da se identična stvar sinoć dogodila i njemu. Tko je upalio televizor, upitala sam. „Mali zeleni.“ Da mi je sada samo sat vremena s njim, uz cigaretu, na balkonu, da mu postavim milijun pitanja. Vaša Flow. |
- 19:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.02.2017.
Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Pilot
|
Iskreno sam oduševljena feedbackom od Vas, dragih mi bloggera, koji sam dobila na prošlom postu. Nisam to očekivala, ni najmanje. Vaša pažnja i ljubav koju ste mi ostavili u komentarima inspirirali su me da nastavim činiti ono što mi je oduvijek donosilo najveće ispunjenje, a to je pisanje. Nisam profesionalni pisac (ajme meni, daleko od toga!) ali sam se oduvijek nekako najbolje osjećala s olovkom u rukama, ili pred otvorenim praznim listom u Wordu. Kada pišem, ja sam u svom elementu. To je moj dom, moja sloboda, moja oaza. Dugo nisam pisala – apsolutno ništa – iz tko zna kojih razloga. Za mene je čin pisanja način susretanja sa samim Sobom, i rekla bih da sam tako na neki način bježala od sebe. Nisam bila spremna suočiti se s onime što ću vidjeti ako počnem pisati. S onime što ću reći... Ali mislim da je došlo vrijeme da tome stanem na kraj. Za mene je pisanje prirodno poput disanja, poput ispijanja vode. Ako ne pišem, ne živim. Hvala Vam svima još jednom. Dobila sam inspiraciju da ovdje počnem pisati o svojim duhovim egzibicijama. Što bi to značilo? Pod duhovne egzibicije bih ubrojila svoja osobna iskustva s raznim meditativnim i yoga tehnikama; iskustva doživljaja promijenjenih stanja svijesti; čak i pokoja paranormalna ili neobjašnjiva iskustva koja i nemaju pretjerane veze sa yogom, meditacijom, spoznajom Boga i sl. Ne smatram da imam baš šarenu paletu takvih događaja, ali ih imam želju opisati i podijeliti s nekime. Svatko tko se otisnuo na duhovno putovanje, jako dobro zna kako je to jako usamljeno, samotno putovanje. Najprije iz razloga što nitko ne može kročiti našim putem, osim nas samih. I zato što, ma koliko se trudili riječima nekome objasniti što nam se događa, što smo to doživjeli i osjetili da je ostavilo dubok otisak na nas, rijetko kada ćemo naići na razumijevanje. Čak i da dvije osobe dožive naizgled identično iskustvo ili spoznaju, ono će se u suštini razlikovati zbog razlike u percepcijama. Ono što netk odoživljava kao pozitivno, za drugoga može biti strahovito negativno, i obrnuto. Znate na što mislim. Želim samo naglasiti da – u slučaju da će netko od bloggera ovo smatrati zanimljivim štivom i odlučiti pratiti moje švrljarije – neću biti redovita u pisanju, i velika je vjerojatnost da ću objaviti i po nekoliko postova koji s time neće imati veze. Osoba sam koja ne voli obavezu i pritisak, pa ću pisati kako mi dođe. Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Pilot Odrasla sam u kršćanskoj obitelji koja je to bila samo po deklaraciji – nismo religiozni niti naročito duhovno razvijeni. Ne idemo u crkvu, ne molimo se, ali slavimo Božić, Uskrs i sve ostale kršćanske blagdane. Većina članova obitelji je krštena, osim mene i brata. Vjera u Boga mi se nikad nije nametala. O Bogu se nije pričalo niti razmišljalo. Katolici smo, ali nam to nije bitno. Međutim, odmalena vjerujem u duhove i sve paranormalno. Nitko mi nije morao objašnjavati što su to duhovi i natprirodne pojave, postoje li vanzemaljci, i sl. Nisam puno znala o tome, niti sam se raspitivala, ali mi je bilo sasvim prirodno da postoje stvari i pojave nevidljive ljudskom oku. U dobi od otprilike 5-6 godina, počela sam imati učestale noćne more. Ne sjećam se jasno o kakvim se snovima radilo, ali znam da sam nerijetko pričala u snu, te sam par puta mjesečarila. Jedan događaj iz tog perioda mi je i dalje jasno urezan u sjećanje. U to vrijeme dijelila sam sobu s roditeljima. Probudila sam se usred noći i ustala se iz kreveta. U mrklom mraku sam iz sobe odšetala u kuhinju. Svjetlost punog Mjeseca dopirala je kroz ogroman prozor i obasjavala čitavu kuhinju. Stajala sam ispred prozora i zurila u Mjesec. Odjednom sam osjetila nečiju prisutnost iza sebe. Obuzeo me snažan osjećaj da me netko promatra. Okrenula sam se za 180, te u mračnom dijelu kuhinje, između štokova vrata, uočila niski obris nekoga... Nekog bića. Strah se razlio čitavim mojim bićem. Pokušala sam vikati, ali nisam imala glasa. Pokušala sam se pomaknuti, ali sam ostala paralizirana i ukopana na mjestu. Nisam se mogla pomaknuti. Biće mi se počelo približavati, i tu gubim svako daljnje sjećanje. Vaša Flow. Oznake: feedback, pažnja, ljubav, zahvalnost, pisanje, metafizika, duhovnost, bog, paranormalno, obitelj |
- 14:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Ožujak 2017 (1) Veljača 2017 (3) Siječanj 2017 (1) Prosinac 2016 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
~
za tebe sjever sjaji aurorom borealis noći ne da da smrači, za tebe jug miriše na ljetne kiše i pješčane plaže za tebe zemlja puca iz dubine srca šalje lavu, za tebe fali mi riječi u nijednom ih rječniku nema dovoljno ~ ispleli smo ruke tražili smo znak slagali smo kuće strijelac, ribe, rak ako poželiš da me zavoliš povest ću more gore, do neba |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||