Hrvatica na vrhu svijeta

ponedjeljak, 20.04.2009.

PREMA LOGORU 2

Danas je za 1. skupinu djevojaka (Darija, Iris, Jana, Vedrana, Josipa) na rasporedu bio ponovni prolazak kroz Ledeni slap (uspješno je odrađen za samo 4 sata i 30 minuta). Kroz koji sat uslijedit će noćenje u Logoru 1 (6050 m), sutra rano ujutro nastavak do Logora 2 (6450 m) i zatim noćenje i u njemu.
Druga skupina u sastavu Milena, Sunčica, Ena, Lana i Tea danas još odmaraju u bazi, da bi s danom razmaka to isto ponovile. Njihovim povratkom u Bazni logor, završava se prvi dio ekspedicije u vremenskom, logističkom i aklimatizacijskom smislu. U drugom dijelu, preskakat će se Logor 1, a u Logoru 2 čekati dok se s klinovima i užetima ne uredi tisućumetarska stijena Lhotsea i pripreme mjesta za dva šatora u neudobnom Logoru 3 (7400 m) koji je smješten na ledenoj padini od 60°.
Nakon toga preostaje postava Logora 4 (7920 m) iz kojeg će se odmah nakon uređenja krenuti prema vrhu. Danas su uspješno isprobane i satelitske veze između visinskih logora, jer zbog konfiguracije terena na pojedinim dionicama nije dobra pokrivenost klasičnom radio vezom.
Vrijeme je i dalje relativno dobro s pojačanim vjetrom i popodnevnom naoblakom. Temperature u Baznom logoru noću su prilično ispod nule, no preko dana je sve toplije, što pogoduje topljenju leda oko naših šatora koji gube stabilnost i svako malo ih treba popravljati ili premještati.

BAZNO-LOGORSKI ŽIVOT

I dok dio cura zasluženo odmara tamo visoko gore u Logoru 1 nakon uspona kroz labirinte Ledenog slapa, sljedećih ćemo nekoliko redaka malo više posvetiti ostatku ekipe u Bazi s obzirom da se u tom bazno-logorskom ritmu provede gotovo 65% vremena.

Bazni se logor posljednjih 10-ak dana lijepo popunio i sada gotovo naliči na mali šareni grad sačinjen od brda šatora razbacanih po svuda, improviziranih objekata poput bolnice, pekare i sl. i cijeli nadvijen šarenim molitvenim zastavicama. Trenutno je u Bazi 28 ekspedicija koje će pokušati osvojiti najviši vrh svijeta, a mi smo jedna od rijetkih ne-komercijalnih među njima. Što zbog toga, a što zbog činjenice da su sve članice-penjačice žene, Darko je na sastanku vođa svih ekspedicija pobrao pljesak J.

Neke dane poput jučerašnje nedjelje, Baza djeluje mirno i spokojno i nigdje ko da nema nikoga. Svi ili odmaraju u šatorima hvatajući sunčevu toplinu ili su gore na brdu. Druge pak dane, ovo mjesto vrvi poput košnice, što od znatiželjnih grupa trekkera kojima je Baza posebno interesantna i nastoje zaviriti u svaki šator koji prođu, što od krda jakova koji donose i odnose sve i svašta, što od (pre)druželjubivih članova drugih ekspedicija koji se silno žele družiti.

Tu su još naravno i neizostavni nosači (to nisu Sherpe) koji krvavo zarađuju svoj kruh (cca 25 kn dnevno) donoseći i odnoseći ekspedicijama u Bazu svu potrebnu opremu, hranu i ostalo. Jedan od naj... tereta koji nose su i bačve pune naših izmeta koji se iz Baze moraju otpremiti do prve zemlje (cca 3 sata) i tamo zakopati.

Osim tih svakojakih čudaka koji se mogu vidjeti u susjednim ekspedicijama, članovi svake ozbiljne ekspedicije su i Sherpe. Oni su ovdje u ulozi vodiča, pomagača, nosača stvari u brdo. Neke ekspedicije poput naših prvih susjeda Finaca svoj vrh pokušavaju osvojiti bez njih (i prilično se muče), druge skupe komercijalne unajmljuju cijele čete pomagača uz koje klijenti gotovo hodaju po crvenom tepihu, dok si je naša skromna ekspedicija za svoj cilj uspjela priuštiti njih cca 6. Kažem cca, jer iz šatora u kojem oni uglavnom borave dok nisu na dužnosti svaki dan izviruju neka nova lica... U svakom slučaju po broju uspona na vrh koji su skupili zajedno, možemo reći da smo u jako dobrim rukama.
A naši Sherpe dok ne rade, sjede pred svojim šatorom i kockaju. I tako u nedogled. A mi?

Mi dok ne penjemo izmišljamo sve moguće i nemoguće načine održavanja osobne higijene, pranja kose, pranja veša u potoku u kojem je temperatura vode minus beskonačno, svaki dan ispočetka preslagujemo stvari u šatorima, tjedno premještamo šatore na drugu lokaciju jer se ledenjak pod nama iznenada pretvorio u jezerce, tjeramo 2 psa (Žuću i Mileta) koji se uredno zavlače u (zatvorene) šatore, čitamo, prošećemo do sat i pol udaljenog Gorak Shepa na internet ili Darku po pivu, pokušavamo po ne znam koji puta upaliti naš agregat za struju, kartamo, igramo nogomet ili odbojku, maštamo o tome hoćemo li po povratku kući prvo na ćevape ili na burek...

Da, maštanje o hrani...kaže Darko da su to niske strasti. Ali o čemu drugome da čovjek razmišlja kada ova nepalska kuhinje i nije nešto što bi si čovjek poželio češće no jedan obrok tjedno. Kruh koji se pojavi tu i tamo u nekim čudnim izvedenicama, gotovo uvijek prisutni neki ljuti začini, biljka koju dodaju svemu, a koju kad zagrizeš ima okus sapuna, meso koje se pojavljuje u tragovima ribica iz konzerve ili našeg mesnog doručka, te najnezamislivije kombinacije krumpira i tijesta, tijesta sa tijestom, pizze sa tijestom...

No gladni nismo...Ali da bi si sad rado priuštili jedan šnicl, burek, čevape, to bome bi...

I tako kad uvečer oko 19 sati zbrčkamo nešto od tog večernjeg menija, pod slabim svjetlom svijeće jer agregat i dalje ne radi, obučeni u svo perje koje smo zatekli u šatoru, napunimo još svaki svoju čuturicu za noć i lagano se raštrkamo po hladnim šatorima...

A noć...uz priličnu hladnoću svako toliko ponudi zvuk neke lavine sa okolnih vrhova, zvukove visinskog kašlja iz okolnih šatora...a kako dođe, tako i prođe i bude zamijenjena novim danom...

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv