Hrvatica na vrhu svijeta

ponedjeljak, 30.03.2009.

NIŠTA BEZ BLAGOSLOVA

Postoje neki rituali bez kojih se niti jedna ekspedicija ne upušta u visoka brda pa je tako i ova naša odlučila poštovati običaje. Prvo smo u subotu za sreću zapalili svjećice u hramu Swayamahat, a danas je na redu bio posjet Bouddhanathu gdje je za nas i naš uspon održana „misa“, a mi primili blagoslov od lame.

Ovaj je hram star oko 2000 godina najveća stupa u Aziji, a navodno se u njemu nalazi u Budino rebro. Kao i sve ostale stupe tako i ova objedinjuje 5 elementata, vodu, zemlju, vatru, zrak i nebo. Oko svih stupa uvijek se hoda ulijevo, a duž cijelog kruga nalaze se mlinovi koje vjernici okreću izričući mantre.

Ovo je ujedno bio i naš posljednji dan u Kathmanduu i civilizaciji jer je za sutra planiran let za Luklu, najviši aerodrom na svijetu (na cca 3000 m nadmorske visine) iz koje već sutra, ako sve bude po planu, krećemo na treking dug 7 dana.

To ujedno znači i manju mogućnost javljanja sa puta, no trudit ćemo se informirati vas o svemu štose bitno bude dešavalo...

Pozdrav iz prašine Kathmandua...

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

Himalajke...

30.03.2009. u 21:20 • 10 Komentara • Print • #

KARTA NAM JE V ŽEPU !!!

Zbog brojnih obaveza oko pakiranja prtljage koja je put Lukle trebala krenuti danas no zbog lošeg vremena odgođena za sutra, ranije planirani posjet Shwayambhu uspjeli smo odraditi tek danas. Do hrama smještenog na brdu do kojeg vodi 350 strmih stepenica, došetale smo obučene u dresove hrvatske nogometne reprezentacije plijeneći poglede Nepalaca od kojih su neki čak i prepoznali „Hrvatsku“, te zapalili svijeće za sreću.

Osim toga provele smo i neizbježnih par sati u Everest treking agenciji. Danas je na repertoaru bilo isprobavanje opreme za kisik - stavljanje i skidanje ventila, korištenje maski, provjera i namještavanje protoka kisika. Možemo ustvrditi da smo sve uspješno položile „oxygen test“.

U međuvremenu je izaslanstvo ekspedicije u sastavu Berljak, Hrašćanec, Simičević posjetilo Ministarstvo turizma, gdje im je svečano uručen papir vrijedan 110.000 USD. Slovima, stodesettisuća dolara!!! Time konačno možemo reći da nam je karta za najviši vrh svijeta v žepu. U Ministarstvu smo također saznali da ćemo za susjede u baznom logoru imati još 28 ekspedicija, od čega ponajviše Amerikanaca.

Od nama važnih informacija je i ta da su nam sve ostale stvari potrebne u bazi (osim onih koje čekaju let za Luklu) već stigle u Namche Baazar.

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

30.03.2009. u 09:43 • 4 Komentara • Print • #

subota, 28.03.2009.

I LIKE IT PINK

Ne biste vjerovali šta se sve na tržištu može naći u rozoj boji. U našoj se prtljagi tako osim službenih majica i fliseva našlo još rozih kroksica (onih gumenih šlapa na rupice od kojih smrde noge), pišalo i boca za pišanje, aparatić za zube, slusalice, sat, jedan frizbi, rebrasti karimati, pumpa za loptu, tablete, nekoliko Pink mp3-ica, proteini od jagode, četkica za zube, labelo pearl & shine, par pari gaća, nešto čarapa te jedan službeni lak za nokte. Čak su i one najtvrdokornije protivnice poput Sunke, podlegle toj pink maniji.

Inače u Kathmanduu ništa novo. Mi i dalje (u) jedan dan sve lijepo uguramo u bačve (ovdje bi inače trebala stajati opaska o Ogulincima, ali neće ;-)...), naštimamo da svaka teži 27 kg, jedva ih zatvorimo, da bi zatim sljedeći dan sve lijepo otpakirale i premjestile u platnene vreće pošto avion za Luklu ne prima bačve. A sutra baš kao Bill Murray u filmu Beskrajni dan...sve jovo nanovo...

Sve osim jedne stvari. Neizostavne vizite Mrs Elizabeth Hawlley. Ona dolazi samo jednom prije ekspedicije sa svojim legendarnim formularima koje ispunjavaju svi članovi ekspedicije i koje vam ona poput kakve stroge profe vraća natrag ukoliko je neki podatak nečitljiv. Drugi je njen dolazak rezerviran za blic test svima koji tvrde da su osvojili neki značajniji vrh (pitanja poput šta si vidio gore) i tek njezin potpis na papiru znači da si se stvarno i popeo.
I tako gđa Elizabeth već 50 godina marljivo sve bilježi i zna iako se sama nikada nije penjala. A njen famozni formular vjerojatno je i sam Edmund Hillary kojeg je poznavala ispunio.

Danas smo inače imali čast vozeći se u taksiju i sami na tren postati „oni koji svima trube“ (iako ne razumijem smisao toga s obzirom da su apsolutno svi cijelo vrijeme navaljeni na trubu te nitko više ni ne reagira), zapinjati retrovizorima za bicikliste, motoriste, pješake, štandove i sl, praviti se da su semafori ili prometni policajci tek ulična atrakcija bez neke posebne svrhe... Svi taksiji su ultra mali Suzuki Marutti što je i razumljivo s obzirom na širinu ulica. Zamislite onda na što liči prolazak kamiona.

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

28.03.2009. u 09:40 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.03.2009.

Kathmandu – kulturološki šok

Evo mene napokon s prvim vijestima iz Kathmandua gdje smo stigli jučer popodne, no zbog stalnih redukcija struje za koju nitko živ ne zna reći kada će nestati i kada ponovo doći, ostali u mraku i bez mogućnosti ranijeg javljanja.

O samom oproštaju u Zagrebu mislim da ne treba puno pričati, osim toga vi ste vjerojatno vidjeli i pročitali više nego mi. Jedino što ne možemo ne spomenuti je dimnjačar Đuro koji nas je stvarno oduševio poželivši nam sreću uz gumb darovan svakoj od nas.

Let preko Munchena do Delhija i nije bio tako naporan i dug, no zato je čekanje u Delhiju bilo kao iz kakvog filma. Naporna procedura, nekoliko oštrih provjera prtljage, opasni carinici sa mitraljezima, višesatno čekanje na prtljagu i nove karte...Gotovo da čovjeku lakne kada se napokon nađe u avionu i krene dalje.

Doček u Kathmandu za stare Himalajke bio je gotovo repriza uz toplu dobrodošlicu vlasnika agencije Everest treking ltd. Tashija i cvjetne lance oko vrata dok smo mi nove široko otvorenih očiju gledale neki sasvim novi svijet. Silni ljudi ispred aerodroma koje smo pripisali nama u čast zapravo su vjerojatno došli pozdraviti svrgnutog nepalskog kralja za kojega smo kasnije saznale da se vozio s nama u avionu.

Vožnja kroz grad do hotela bio je svojevrsni kulturološki šok. Vidljivo siromašan grad u neredu i kaosu (a sada je navodno znatno sređeniji nego prije 2 godine), većina ulica neasvaltiranih, gomila ljudi, uglavnom muškaraca koji samo stoje, gledaju i ne rade ništa, smeće po svuda, žice za struju razapete kao u onim fotkama iz „ne mogu vjerovati“ mailova, štand do štanda na kojima nema šta se ne prodaje.
A vožnja po ulici? Zaboravite na sva pravila koja ste naučili u auto-školi. Ovdje vrijede samo truba i zakon jačeg.

Odsjeli smo u možemo reći sad već našem stalnom hotelu „Thorong peak guest house“ u malo mirnijoj i čišćoj ulici u centru, a ostatak večeri proveli u jednoj od najpopularnijih pizzeria, Fire & Ice. Ako se ikad zateknete u Kathmandu, toplo preporučamo.

Ostatak bloga pročitajte na everest.vip.hr

26.03.2009. u 22:19 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 23.03.2009.

MUKE PO PAKIRANJU

Kada sam prije nešto više od godinu dana primila mail sa pozivom za sudjelovanje u 2. hrvatskoj ženskoj ekspediciji na Mt. Everest 2009, samo sam ga preselila u junk folder, ugasila kompjuter i rekla NEMA ŠANSE!

I evo me danas, 2 dana uoči polaska na ekspediciju, gdje plivam u moru post-itova sa zadacima koje prije puta valja obaviti. Kupi dolare, zalij cvijeće, plati račune, oprosti se sa svima, zapiši PIN-ove, spakiraj sve u 20 kg...

Od ovog posljednjeg boli me glava već danima. Idemo na put na 2,5 mjeseca, smrzavat ćemo se na prosječnih – 20, a možemo ponijeti samo 20 kg! Od toga oduzmi težinu oteže 150 litarske gumirane torbe, 2,5 kg heavy teških visinskih cipela, svu silu sponzorskih šilt kapa i ostalih điđa, nešto ekspedicijske opreme i eto ti na raspolaganju jedna oveća najelonska vrećica za svu robu!?! Kao da mi je u životu količina stvari koje nosim sa sobom obrnuto proporcionalna broju dana koje ću tamo ostati.
Tako sam za ovoljetni dvotjedni godišnji jedva potrpala sve U i NA svoj auto, ali zato na 2 mjesečnu ekspediciju na sami krov svijeta idem sa maaaalim ruksačićem. Bit će to zanimljivo iskustvo...

A zanimljivo će biti i provesti toliko vremena sa samim ženama. Meni koja se u životu puno bolje snalazim u muškom društvu i koja je u životu već imala praksu iskrcavanja sa ženskih jedrenja, ovo će definitivno biti poduži mentalni trening. Onako pomalo sadomazohistički, veselim mu se J!

A samom putu? Iskreno, trenutno je cijela atmosfera oko pakiranja i puta toliko nabrijana, puls gotovo na 200, da nekakvo uzbuđenje zbog svega što nas čeka nikako da dođe do izražaja. Zato više jedva čekam da se ukrcamo u avion, a onda...avantura počinje.

A kako je vjerojatno ovaj zagrebački dio pisanja bloga ni po čemu poseban, specijalan ili zanimljiv, ja se vraćam borbi sa svojih 20 kg, a za koji dan čitamo se iz Kathmandua.

teJa

23.03.2009. u 15:22 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.