Evanđelje u molitvama
subota, 01.05.2010.
XV - Tvoju riječ Gospodine slušamo u Međugorju
Zanimljivo svjedočanstvo glumca koji je u Pasiji
glumio Isusov lik. Još jedna zanimljivost vezana uz
Jima Caviezela: on i njegova supruga Kerri Browitt
Caviezel ne mogu imati djece, no, posvojili su dvoje
djece iz Kine, dječaka i djevojčicu, koji boluju od tumora
na mozgu.
James Patrick Caviezel, Jr. zvan i Jim Caviezel
Glavnom ulogom u filmu Mela Gibsona "Pasija",
postigao je svjetsku slavu. Tko je taj glumac koji se
tako dojmljivo suživio s likom Isusovim?
Osobno tvrdi da bez međugorskih iskustava nikada ne bi
bio prihvatio tu ulogu. U Međugorju je, naime, iskusio
Jednu do tada nepoznatu dimenziju vjere. U veljači ove
godine po šesti je puta hodočastio u Međugorje, a nakon
toga posjetio i Beč.
S njim je u Beču razgovor vodio Christian Stelzer
za časopis "Oase des Friedens", a hrvatski prijevod
donosi najnoviji "Glasnik mira" iz Međugorja.
Jim, možeš li nam ispričati kako si čuo za Međugorje?
Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao
film "Monte Cristo". Stvari nisu stajale baš dobro iako sam
radio po sedam danatjedno. Jednoga me je dana nazvala i po
njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka
promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od
vidjelaca doći u Irsku... Prekinuo sam ju riječima: "Čuj, imam
ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim
vidiocima." Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram
bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Tako sam
razmišljao. Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam
išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima,
ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi
da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo.
Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Meni je
Bilo jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam
morao non-stop raditi. Jednoga se četvrtka moj filmski partner
Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i
mogao sam nazočiti jednom ukazanju. U prepunoj crkvi stajao
sam sasvim otraga, nije mi bilo baš sasvim jasno što se događa.
Kada je u trenutku ukazanja čovjek pored mene ustao iz svojih
bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut.
Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolova
kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno
da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao
gdje me treba taknuti. Iako možda zvuči neobično, u nedjelju
koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da
sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna
želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pored
njega i rekao sam u svojemu srcu: "OK, tu sam. Spreman sam.
Učini sa mnom što god želiš." U istom sam trenutku osjetio
kako me nešto ispunjava. Bilo je to sasvim jednostavno, a opet
jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo
sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: "Jim, čovjek uvijek
nađe vremena za ono što voli. Ako netko tko nema vremena
susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju.
Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube."
Tome je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena
za Boga? Ivan je nastavio: "Bog te poziva na molitvu srcem.
"Kako da to učinim?" upitao sam ga. "Tako da počneš moliti."
U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam
mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. Otišli smo u
restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali
tako dobro kao te večeri. U meni se nešto počelo mijenjati.
Često me je žena htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to
uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam
točno znao kako. Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo.
Jednoga sam jutra rekao vozaču koji me svakoga dana vozio
na snimanje: "Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio
moliti krunicu." Na moje iznenađenje odgovorio mi je:
"OK, hajmo moliti." U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao
u sebi, počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike
imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako
kruto u svojemu srcu sudim ljude.
Kada si prvi puta došao u Međugorje?
Na kraju snimanja koje je završilo na Malti odlučio sam otići
u Međugorje. Bio sam prepun unutarnjih očekivanja. Kada
sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao
da bih trebao postati glumac. Kada sam o tome govorio s ocem,
on mi je odgovorio: "Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno
da budeš svećenik. Zašto bi želio biti glumac?" Ni ja tada nisam
razumio. Sada sam si iznova postavio pitanje želi li Bog da
budem glumac zato da bih zaradio puno para i da bih postao
bogat? Bio sam svjestan neravnoteže u svijetu između malobrojnih
koji posjeduju mnogo i mnogobrojnih koji imaju premalo za
goli život, i bio sam siguran da Bog ne želi da bude tako, i da
se i sam moram odlučiti komu želim služiti: bogatstvu koje mi
ne daje trajnu radost, ili Bogu koji želi voditi moj život?
Medjugorje me je podsjećalo na Betlehem i mislio sam: kao
što je Isus rođen u malenom mjestu, tako se i Majka Božja
ukazuje u jednom siromašnom mjestu među brdima. Četiri dana
koje sam proveo u Međugorjubila su moja prekretnica.
U početku sam se još čudio koliko ljudi ovdje mole.
Sve me je podsjećalo na košarkaški kamp i mislio sam da
se i tamo ne igra samo jednom na dan, nego uvijek iznova,
stalno. U školi isto tako, ne čita se samo jednom na dan,
nego stalno, uvijek iznova. Prvih sam dana u Međugorju
kod molitve osjećao unutarnji nemir jer nisam bio naviknut
toliko moliti, pa sam molio Boga da mi pomogne.
Nakon četiri dana htio sam još samo moliti. Kad god bih
molio, osjećao sam se povezan s Bogom. To je iskustvo
koje želim svakom katoliku! Možda sam kao dijete doživio
nešto slično pa onda zaboravio. Sada mi je to bilo darovano.
To iskustvo se nastavilo i kod kuće. U obitelji zajedno živimo
sakramente. S djecom svakoga dana molimo krunicu na putu
u školu. Ako ja odmah ne započnem, onda moj sin počne moliti.
Kada sam u Međugorje došao po drugi put, očekivao sam da
će se ponoviti iskustva prvoga dolaska, ali je bilo drugačije.
Poslije jednoga ručka, hodočasnici su me pozvali da s njima
odem na Široki Brijeg fra Jozi. To je nadasve željela moja žena.
Nisam poznavao fra Jozu, ali ono što se o njemu pričalo duboko
me se dojmilo. Susreo sam se s njime. Položio je ruke na moja
ramena. Ja sam položio svoje ruke na njegova ramena. On je
položio ruke na moju glavu. Ja sam položio svoje ruke na
njegovu glavu. U tom sam trenutku u sebi osjetio riječi:
"Ljubim te, brate. Ovaj čovjek ljubi Isusa." Fra Jozo se
spontano okrenuo prema svojoj prevoditeljici i upitao ju na
hrvatskom tko sam ja, i rekao je da želi sa mnom razgovarati.
To je bio početak jednoga prijateljstva koje traje još i danas.
To je bilo vrijeme neposredno po završetku snimanja "Pasije"
Tijekom kojega sam u sebi mnogo puta iskusio kakve se sve
snage u meni suprotstavljaju snimanju toga filma.
Kakva je veza između toga filma i Međugorja
Možeš li nam ispričati zašto si to tako doživljavao?
Sigurno poznajete izraz "prijeći Rubikon". To znači da se više
ne može natrag. Film "Pasija"za mene je bio jedan takav Rubikon.
Kada je počelo snimanje imao sam 33 godine, upravo kao Isus.
Uvijek sam se pitao jesam li dostojan igrati Isusa. Ivan Dragićević
me ohrabrivao i govorio da Bog nikada ne bira najbolje, što on,
Ivan, vidi na samome sebi. Bez Međugorja nikada ne bih bio
preuzeo tu ulogu, budući da se u Međugorju moje srce otvorilo
molitvi i sakramentima. Ako želim glumiti Isusa, znao sam da
mu moram biti sasvim blizu. Svakoga sam dana išao na ispovijed
i na euharistijsko klanjanje. Na Svetu Misu dolazio je i Mel
Gibson pod uvjetom da bude na latinskom. To je bilo dobro, jer
Sam tako učio i latinski. Uvijek su dolazile nove napasti od kojih
sam se morao braniti, i u toj unutarnjoj borbi često sam osjetio
veliki unutarnji mir. Na primjer, u sceni gdje mi prilazi Marija,
Majka Božja, a ja joj kažem: "Vidi, sve činim novo." Tu smo
scenu ponovili četiri puta i ja sam svejedno osjećao da stojim
previše u prvom planu. Onda je netko udario u križ i iščašilo
mi se lijevo rame. Od te nagle i strahovite boli izgubio sam
ravnotežu i pao pod teretom križa. Licem sam udario o
prašnjavu zemlju i krv mi je briznula iz nosa i iz usta. Ponovio
sam riječi koje Isus govori majci: "Vidi, sve činim novo". Rame
me je tako neopisivo boljelo kada sam polako zagrlio križ i pri
tome osjetio kako je dragocjen. Tada sam prestao glumiti, i vidjelo
se samo Isusa. On je stupio naprijed kao odgovor na moje molitve:
"Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene."
Zahvaljujući neprekidnoj molitvi krunice - ne znam kolike sam
Krunice izmolio tijekom snimanja - osjećao sam posebno ozračje.
Znao sam da ne smijem psovati, da ne smijem biti bezobrazan
kada članovima ekipe želim nešto reći. Većina od njih ne poznaje
Međugorje, sve su to izvrsni glumci i bili smo sretni što smo ih
dobili. Ali kako da im prenesem Međugorje, ako ne svojim
životom? Međugorje za mene znači živjeti od sakramenata i u
jedinstvu s Crkvom. Zahvaljujući Međugorju počeo sam vjerovati
da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi prašta moje grijehe.
Preko Međugorja sam iskusio kako je krunica moćna i kakav je
dar svakodnevna sveta Misa. Kako bih mogao ljudima pomoći
da više vjeruju u Isusa? Shvatio sam da se to može dogoditi samo
ako je Isus u meni nazočan po Euharistiji, pa ljudi preko mojega
života vide Isusa. Kada smo snimali scenu Posljednje večere, na
posebnom džepiću na unutarnjoj strani odjeće imao sam relikvije
svetaca i jedan komadić relikvije Kristova Križa.
Imao sam snažnu želju da Isus bude doista nazočan i zamolio sam
svećenika da izloži Presveto. Najprije nije htio, ali sam ga uporno
molio jer sam bio uvjeren da će ljudi, ako budem gledao u Krista,
Njega lakše u meni prepoznati. Svećenik je stajao s Presvetim u
Rukama tik uz snimatelja i zajedno s njime mi se približavao.
Kada ljudi u filmu vide svjetlucanje u mojim očima, ne shvaćaju
da zapravo vide Isusa, odraz posvećene hostije u mojim zjenicama.
Tako je bilo i u sceni razapinjanja: svećenik je bio nazočan i držao
je Presveto u rukama, dok sam ja molio bez prestanka...
Najveći izazov u filmu nije bio, kao što sam u početku mislio,
naučiti tekstove na latinskom, aramejskom i hebrejskom jeziku,
nego tjelesni napori koje je trebalo savladati. Kod posljednje scene
imao sam iščašeno rame koje je iskakalo kad god bi netko udario
o križ. Kod bičevanja, bičevi su me dvaput doista zahvatili i na
leđima sam imao ranu od 14 centimetara. Pluća su mi bila puna
tekućine i imao sam upalu pluća. Tome treba dodati i kroničan
nedostatak sna: mjesecima sam svakoga jutra ustajao u tri sata,
jer je samo šminkanje trajalo po osam sati...
Poseban izazov bila je hladnoća: temperature su bile jedva iznad
ništice, što je bilo posebno teško u sceni razapinjanja. Moje se
kostim, naime, sastojao od samo jednoga komada laganoga platna...
Kod snimanja posljednjega kadra oblaci su bili vrlo niski i munja
je udarila u križ na koji sam bio pričvršćen. Oko mene je odjednom
zavladala mukla tišina i osjećao sam kako mi se kosa diže na glavi.
Oko 250 ljudi koji su stajali oko mene vidjeli su kako je moje tijelo
zasvijetlilo, i primijetili su vatru lijevo i desno od mojega tijela.
Mnogi su bili šokirani onime što su vidjeli.
Znam da je "Pasija" film ljubavi, možda jedan od najvećih. Isus je
danas predmet kontroverze, možda više nego ikada. Mnogi čimbenici
prijete stvorenomu svijetu, ali vjera u Isusa je izvor radosti. Mislim
da nas Bog u ovo vrijeme posebno zove, i da srcem i cijelim životom
trebamo odgovoriti na taj poziv.
(Prijevod Lidija Paris)
dodatno na medjugorje.ws -
http://www.medjugorje.ws/hr/articles/interview-jim-kerri-caviezel/
