Evanđelje u molitvama
subota, 16.01.2010.
Život i vrijeme
Vrijeme započinje stvaranjem, jer da Stvoritelj
nije stvorio svemir ne bi bilo vremena, postojala
bi samo Božja vječnost...Stvaranjem je, dakle,
darovan život u vremenu, a darovatelj je Bog,
koji ujedno daje smisao našem vremenu i našem
životu. Mi vrijeme svog života mjerimo godinama.
Što je onda godina? to je otkucaj svemirskog sata
u kojem zemlja načini krug oko sunca. Taj krug
ništa ne mjenja u dugoj povijesti ¸jer je to nama
samo vremenska mjera kojom mjerimo zemaljski
život. Prema vječnosti, godina ili vijek, samo je
trenutak, ali o tom trenutku ovisi naša vječnost.
Radi toga je neizbježno pitanje, u što ulažemo
to naše vrijeme, kako smo iskoristili ili upotrijebili
taj trenutak, taj Božji dar postojanja. Kakav smo
smisao dali vlastitom životu! Jesmo li gradili kuću
na stijeni koju ne mogu razoriti vihori, ili odnijeti
bujice, ili smo gradili na pijesku da u vremenu
postane velika ruševina. Tu je i pitanje svima
nama, osobito danas, kada svijet vrvi od bijede i
nemorala, kada je Haiti samo upozorenje za cijeli
svijet, koliko se razumjeno, koliko smo vrijedni u
Božjim očima, dali svojim životom postajemo Božji
prijatelji ili neprijatelji, da li shvaćamo bit života i
koliko zaslužujemo vremena ovdje i u vječnosti.
Nadalje, što je dakle, čovjek u trajnosti njegova
života na zemlji, Stotinu godima izgleda vrlo dugo.
A, prema vječnosti to su godine kao kap morske
vode ili zrno pijeska. Upravo radi toga, Gospodin
je s nama strpljiv! Stvara nam uvjete i daje svima
šansu, obasipa nas svojim milosrđem. Božje riječi,
često nas na svetim misama upozoravaju kako
odživjeti svoj trenutak vremena. Isto tako tješe nas
nadom oproštenja i pomirenja po milosrđu njegovom.
Radi toga je Bog i sišao iz svoje vječnosti u naše
vrijeme te se rodio kao čovjek, da bi poveo čovjeka
u vječnost sa sobom, na put istine, života, stvaranja.
Kao zaključno izlaganja, može se reći, da nas je Bog
stvorio u vremenu, a mi moramo, ili imamo zadaću
oživjeti ga...Vrijeme dodiruje vječnost, i teži za njom
po Isusovom otkupljenju čovječanstva. Na koncu,
moje vrijeme je kratak trenutak boravka na zemlji, i
od vjernosti Gospodinu u to vrijeme, ovisi moja sudbina,
moja zrela dob, životni plod, svetost ili njena negacija.
Tako u vremenu postajemo svjesni, da je u nama jedan
život koji nije od ovoga svijeta, nego od drugoga, da je
u nama život koji se ne zatvara u okvir vremena nego
nadilazi vrijeme. U transcedentalnosti naših misli, kada
prihvaćam vjeru kao istinu, ili istinu u vjeri i nadi, granica
između vremena i vječnosti tako postupno nestaje, te taj
prijelaz više nije nestajanje nego novo nastajanje. Grčki
mudrac Diogen, napisao je iznad svojih vrata: "ovdje se
prodaje mudrost". Neki atenski trgovac, da mu se naruga,
posla svog slugu sa tri sesterca, da mu proda mudrost.
Mudrac je uzeo novac, te na ploču napisao: "što god radiš,
misli na svršetak". Atenjaninu su se te riječi toliko svidjele
da ih je dao napisati iznad vrata svoje kuće. Ta mudra
izreka vrijedi i danas. Ako je život dar Božji, u vremenu -
za vječnost, onda ga treba doista živjeti ozbiljno, mudro
i odgovorno, da ga uludo ne rasipamo. Na koncu, završimo
riječima svetog pisma: "nauči nas dane naše brojiti, da
steknemo mudro srce". Jer, zemaljski sat svakog trena
može stati, sve zemaljsko urušiti se u trenu ili vremenu,
dok sat vječni kuca zauvijek, koracima djece Božje dat.
