101
|
Jednom sam pisao neki bitter post o stojedinici. To mi je bilo teško. Ovih dana sam sve vrijeme bio na rubu da napišem iznova. Kao kad se trgaju latice tratinčice: voli me, ne voli me. Slutio sam da ću se predat kad čujem današnju emisiju, ali odlučio sam da neću. Tako i danas cijeli dan; i cheated myself, like i knew i would. Evo vam priče iz prvog reda slušališta. Iz današnje perspektive nije sasvim lagano shvatiti što je Radio 101. Recimo to ovako: do pojave stojedinice tipične radio reklame su glasile: Nosite cipele Borovo! Nama – kuća modernih potrošača! S vegetom se bolje jede! Uh, opet grah sa zeljem; jedan David, jest ćeš ga s veseljem! Nosite rublje Nade Dimić! (?) Itd. Onda je došao Radio 101 i majstori sa škarama i magnetofonskim vrpcama su od svake božje reklame načinili radio-igrokaz. Dan-danas se sjećam reklame s tri prašćića i kućicama u nizu negdje u Velikoj Gorici. „Dajte mi telefon! ... Argh, krš, lom, ... Broj, glupane, broj! ( Ćirinim jezikom rečeno, imperijalno!) Nekad su vijesti na obje radio-stanice koje su tada dopirale do naših ušiju glasile otprilike ovako: CK SKJ je na svom plenarnom zasjedanju izabrao za predsjedavajućeg druga M:B. Drug M.B. je toplo pozdavljen od delegata poručio narodu da se javnost buni zbog nekih uznemirujućih pojava u našem društvu i da neki drugovi ne shvaćaju ozbiljnost situacije te da izvjesne pojave dokazuju da unutrašnji neprijatelji ne spavaju i, ... da moramo stegnuti kaiš. I tako n minuta. 101 je istu vijest sažeo u par nanosekundi uz primjereno uvredljivu glazbenu podlogu. O, da. Postojale su onda i lokalne radio stanice. Ako si želio nećaku poželjeti sretan odlazak u JNA učinio bi to narudžbom pjesme „Kad u vojsku pođem ja“, a kad je dijete u familiji imalo rođendan neizostavno bi čestitka bila popraćena svevremenskom „Ja dobila sam, dobila, lutkicu na dar!“ Takva je onda bila scena. 101 je tada bio približan ekvivalent lansiranju hrvatske rakete na tada postojeći planet Pluton. Čudo; nešto kao sumamed. Ne možeš uopće vjerovat da smo mi to izmislili. U političkim emisijama iz druge polovice osamdesetih, u onom kontekstu, stojedinica je bila točno to što smo trebali. Drug M.B. bi vjerojatno rekao, zapanjujuće jezgrovito, anarholiberalna. Neskromno govoreći, što je Mladina bila u Sloveniji, to je u dobroj mjeri Radio 101 bio ovdje. 101 je bio kao šegrt Hlapić i nema većeg komplimenta kojeg bih se sad mogao sjetiti. Malen kao lakat, hrabar kao Kraljević Marko, slobodan kao ptica, dobar kao sunce. Nije 101 bio sam i nije bio jedini. No ono što je činio i postigao je neizmjerno mnogo. Zavodljiv je optimizam pamćenja, znam. Kad se skupi 10 000 ljudi na jednom mjestu i ako je skup iole vrijedan, broj sudionika postane rastuća funkcija vremena. Vjerujte, ovo nije taj slučaj. Misteriozno je i dan danas zašto smo jedino tada tako energično izašli na ulicu. Nema racionalnog objašnjenja. A nije bilo 10 nego je bilo 100 tisuća ljudi odlučnih da brane radio. Nikada, ali baš nikada, sugrađani nisu tako energično stali u obranu nečega svoga. Zašto toga nema danas? Jesmo li ciničniji i manje obazrivi? Ili smo samo umorni? Oguglali? Mislim da je stojedinica imala sreću da je nastala i rasla u vrijeme i na valu bezgraničnog optimizma, nade i vjerovanja u vlastite snage. Svih onih stvari koje danas tako desperatno trebamo. Kako će biti sutra, ne znamo. Kakva je danas stojedinica, manje je važno. Važno je da je u danom trenutku bila na mjestu. Cvjetni trg i Jelačićev plac u ona dva dana su najbolje čemu sam ikada svjedočio u javnim poslovima. Svuda oko nas ljudi s nekom vjerom i dobrom namjerom. Puno je ljudi s Radija 101 koje znam po imenima ili glasovima. Nepotrebno ih je sada poimence spominjati. Nego, hvala im. A za pozdrav, želju i poruku, evo jedna naša. I još jedna ;-) |
