ADHD je simptom, a to hoće li netko izabrati stranu dobra ili za je stvar slobodnog izbora pojedinca. Naša pogreška je u otme što mi zapravo, samim time što je netko ADHD, njemu toleriramo da izaberu stranu zla i dajemo mu poruku da je to prihvatljivo.
Djetetu je teško, to je jasno ali:
Mi smo dužni pomoći djetetu s ADHD-om da izabere stranu dobra, bez obzira na sve, u tu svrhu moramo imati nultu toleranciju prema njegovom bezobrazluku.
Treba imati stopostotno razumijevanje prema učeniku sa ADHD-om, beskrajno strpljenje i žrtvovanje, ali također i stopostotnu odgovornost za moralni razvoj mladog pojedinca. I tu ne smije biti kompromisa s zlom. Naša poruka i naš uzor mora biti stopostotno neprihvaćanje zla.
ADHD u kombinaciji s bezobrazlukom nitko nije dužan tolerirati? Smijemo li mi uopće kao odgojni radnici tolerirati bezobrazluk? Ne, jer to je čisto zatvaranje očiju pred problemom. Može li psihomotorički nemir jednog pojedinca biti bitniji od mira cijele zajednice, kojeg taj pojedinaca onemogućava. Zar je pravo teenagera da ispoljava svoj pishomotorički nemir veće od prava ostalih da budu lišeni tog nemira. Na stručnim usavršavanjima nam neprestano govore kako se treba prilagođavati učenicima koji su izvor problema za cijelu razrednu zajednicu. Oni Zapravo ne govore o tome da postoje dvije vrste učenika s problemom, oni koji svu vjerni dobru i oni koji koketiraju sa zlom. Ima li ta razredna zajednica ikakva prava? Ili ispada da prava ima samo problematični učenik.
1) Vjernost dobru unatoč ADHD-u:
Učenik s ADHD-om pristupa nastavniku i razrednom kolektivu sa poštovanjem i obzirom. Pristupa nastavniku i razrednom odjelu s sa tako rijetktim: Oprosti, uviđa da je problem drugima i želi to promijeniti, da traži pomoć, spreman je poslušati savjet drugih i surađivati da bi mu se pomoglo.
2) ADHD + svjesno činiti zlo
On vrši nasilje nad kolektivom, krši prava pripadnika kolektiva, nema obzira prema nikome. Zašto da mi podilazimo njemu ako on nema obzira prema nama i nije mu interesu da mu se pomogne, da se riješi njegov problem, niti surađuje u svrhu njegovog rješavanja. Je li ADHD opravdanje pojedincu da se smije naslađivati tuđom patnjom? Je li ADHD opravdanje pojedincu da ne treba imati savjest? Je li ADHD opravdanje pojedincu da smije prebivati na strani zla, bez konzekvenca? Nije li zadatak nastavnika da dovedemo mladog pojedinca nastranu dobra?
UZORNI UCENICI:
Meni je dosta natezanja oko uzornih učenika. Ako netko u bilo kojem smislu ne poštuje I ne sluša autorit, ometa nastavau, u socijalnim odnosima se ne odnosi dobro prema drugima, drugi imaju pritužbe na njega, provocira druge I ne poštuje njihovu slobodu, vladanje takvog učenika ne može se opisati kao uzorno jer, ako bi to bilo ono što je uzorno, onda bi slijeđenje te uzornosti bilo razorno za druge. Osim toga kakva je nagrada za jednog istinski uzornog učenika kad ga se strpa u isti koš sa neuzornima, onim koji se jasno razlikuje od njega. Kakva je motivacija uzornom učeniku da bude uzoran ako mu se po ničem ne odaje priznanje za njegovu različitost. Čemu postoji loše vladanje ako nitko nema loše vladanje.
Uvedimo onda. Uzorno I neuzorno. Ne treba puno mudrosti da bi se razlučilo između uzornog I neuzornog. To se vidi u samom načinu na koje se dijete odnosi prema drugoj djeci I prema autoritetima. Dovoljno je I da se usmeno pita razred I točno se zna tko ima lijepo ponašanje, s kim se je lijepo I lako družiti, tko sluša, s kim se može u miru razgovarati, I na mrian način riješiti nesuglanisce, tko oprašta, kao pametniji popušta, tko nije sklon agresiji već je miroljubiv, tolerantan I ne uzvraća udarac.
U ružno ponašanje spada sve ono što se svodi na potšivanje drugih ljudi kao ličnosti I njihove slobode te činjenice da učenici zajedno borave veći dio dana u malom prostoru, te poštivanje, školskih pravila. Tj. Da nitko nema pravo svojim nekontroliranim tonom glasa, svađalačkim porivima, potrebe za uznemiravanjem drugih, te potrebom za osobnom manifestacijom na krivi destruktivan I štetan način, neposlušnošću, provoditi terror nad bilo kim.
Ako je netko na nastavi I u slobodnom vremenu, u odnosu sa autoritetima ili vršnjacima
1. Nije lišen potrebe za provokacijom (namjernim nanošenem štete drugima)
2. Potrebe za destrukcijom (atmosphere, mira I slobode drugih, igre, predmeta)
3. Ukoliko je neuredan – ne sprema za sobom igračke kojim se igrao
4. Ukoliko je neposlušan I ne poštuje pravila zajendičkog života u školi,
ne može biti uzoran.
srpanj, 2016 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kritika obrazovanja
Reklama
Konzumerziam
Nelagoda - Discomfort
Psiha, Ego, Maska
EgoTeleogonija