Ne sjećam se vremena kada sam mogla pisati sretna. Ne sjećam se vremena kada mi suze nisu, a osmjeh je bio nadahnuće. Ne sjećam se vremena kada nije boljelo svako slovo, vremena kada nisu suze tekle za svakom riječi. Sjećam se samo drhtaja i trenutne nemoći koja je nastupila nakon što je poslijednje sjećanje na to vrijeme isparilo kroz pore moga tijela i nestalo u magli koja me obavila.

Što se promijenilo? Što se u meni dogodilo? Što me usmjerilo potpuno novim, nepoznatim, širokim putem? Gdje je nestala magla? Gdje su utvare tame? Zašto više ne čujem vlastiti vrisak skriven iza lica nevine djevojčice što glumi osmjeh? Odakle dolazi snaga? Zašto se osjećam toliko zdravije? Zašto se toliko puta u danu smijem? Zašto ponovo imam osjećaj da ponekad, kada to želim, mogu biti dijete? Mogu biti netko tko sam tako malo puta u životu imala priliku biti. Zbog čega mi se oči sjaje, zbog čega zjenice šire? Zašto se osjećam tako slobodno?

Puno je pitanja, ali sva su ona retorička za mene. Ne tražim odgovore, ne trebam odgovore. Sada samo dišem i uživam u promjeni...