Sjedila je na krevetu sklopljenih očiju i polagano disala. Izgledala je mirno i spokojno kao usnuli anđeo. No, njeni uzdisaji postajali su glasniji, a glava je klonula. Kosa je kliznula niz ramena i prekrila blijedo lice.

Idila je nestala. Anđeo je plakao.

"Zbog čega plačeš maleni anđele?", rekla je zamišljena ruka i lagano dotaknuvši njezinu bradu podigla klonulu glavu.

Anđeo je šutio riječima. Govorio je očima. Govorio je pogledom punim tuge, suzama što su vlažile njegovo nježno lice.

Ruka je zadrhtala, odmaknula se, a anđeo je ponovo sklopio oči da tom varkom priča priču o usnulom, sretnom biću.