Koraci sigurni i spremni, oni koji su znali kuda da kroče, odjednom su zastali. Ustuknuli pred sjenom što se nadvila nad njima. Sjenom što je bila mračna, hladna, što je obećavala zlo.

Više se nisu osjećali sigurno. Nisu uopće. I zato su stali. U nemoći svojoj za otkrivanjem novog smisla, odlučili su stati kao da ničega više pred njima nije bilo. Nije to njima bilo nalik, no sada su ipak odustali od veselog koračanja u novo, od onoga u što su vjerovali. Shvatili su da su njihovi tragovi bolne rane na nečijoj duši i nisu htjeli dalje. Nisu htjeli uništavati biće koje im je cijelo vrijeme davalo život.