Kad sam bila malena, nisam baš voljela djecu. Predstavljala su za mene određenu opasnost, jer bila sam mlađe dijete i valjda sam se bojala prinove koja bi mi mogla oduzeti ovako dobar status u obitelji. Za razliku od mene, sestra je obožavala djecu, iako nisam shvaćala zašto. Ja mlađa priredila sam joj traume svakojake vrste, pa prema tome, trebala je ne-voljeti djecu. Roditelji su znali za moje slatke muke i strahove. Bilo im je to simpatično i smiješno jer eto, većina mlađe djece prolazi kroz fazu «mrzim djecu».

Kako sam postajala starija, djeca su mi se sve više sviđala. Krajičkom oka pratila bi malene i bili bi mi tako slatki. No, mišljenje o tome da ja ne volim djecu ostalo je uvriježeno u mojoj obitelji, a ja se baš i nisam trudila to promijeniti. Htjela sam da to bude moja mala tajna.

Ali, tajne se ne mogu dugo skrivati. Mamina nećakinja je rodila, dijete je raslo, i u dobi kada je dijete imalo dvije godine često su dolazili k nama. Mojima je postalo čudno što maleni želi k meni, a ne k mojoj sestri, što se želi samnom igrati, a ne s njom, što želi samnom u šetnju... Kada je dolazio, uvijek bi se najprije zaletio prema meni, uhvatio bi me za nogu i ne bi me puštao sve dok mu ne bi pružila ruku i dala pusu.

...

Sve češće šećući ulicama zamjećujem djecu. Njihovo nespretno hodanje, malene nožice i ručice, znatiželjni izraz lica i onaj prekrasni dječji osmjeh.

Sve češće sanjam svoje dijete, svoju djecu. Moje malene, nestašne juniore i njihovog prekrasnog taticu. Sve češće sanjam dan kada ću imati svoju vlastitu, malenu, sretnu obitelj.