Riječi teške poput kamena, još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Ne želim ih tu! Želim da nestanu, da ih nema. Da nestanu sa mjesecom i zvijezdama, da sa suncem izađe novi dan. Dan bez njih.

Toliko je malih stvari, sitnica, toliko i onih velikih koje mi nitko drugi ne bi učinio. A ti jesi. Toliko ih ima i sve su mi posebne. Nema nikoga tko bi mogao ponoviti ono što si ti učinio, nikoga tko bi mi mogao toliko prići. Kada bi mi život ovisio o tome, nikada, nikada ne bi dala sjećanje na sve te trenutke. Rađe bi izgubila život.

Koliko je ljudi koji bi ti htjeli biti nalik? Koji bi htjeli ono što ti možeš? Poznaješ li ljude?

U životu, vrlo su me malo hvalili, gotovo uopće. Posebice oni za koje sam mislila da hoće. Svaki moj dobar, pametan potez prihvatili su kao nešto što mora biti. Kao nešto obično i normalno. Da sam posebna saznala bih tek kad bi došli gosti. Kada bi bila trofej kojim su se hvalili. Kojim su prekrivali sve svoje neuspjehe. Svo ostalo vrijeme bila sam sama i obična.

Loše stvari, sitnice, greške koje dijete radi osuđivali su kao smrtne grijehe. Danima sam slušala priče, deranje, češto osjetila i udarac teške ruke. Plakala sam, bolilo me, ali nikada nisam zaboravila tko sam i što mogu. Znala sam da postoje stvari koje ne mogu, stvari koje mogu, i stvari koje mogu savršeno.

Svaki čovjek, svaka životinja, svaka biljka, svako živo biće može napraviti nešto posebno. Orhideja nas očarava cvatom, leopard brzinom, virus brzinom izmjene oblika...

Ako je riječ «mogu» izašla iz tvog riječnika, ja sam tu da je vratim. Da ti pomognem da si vjeruješ malo više. Vjeruj mi, ti jesi jedinstven, neponovljiv... ti jesi poseban...