Pod urom

Možete li zamisliti početak dana bez kave ili, ako vam je draže, kafe? Pa bila to bezkofeinska ili kofeinska, bila to espresica ili turska; bila to s malo mlijeka (toplog ili hladnog) ili bez mlijeka, bila sa šećerom (bijelim ili smeđim, možda natrenom?) ili potpuno bez bilo kojeg zaslađivača…..???
Većina će se, vjerujem, pronaći u ljubiteljima neke od ponuđenih vrsta. A moglo bi se tih vrsta, podvrsta nabrajati do nemaloga broja.
Tako smo ovoga ljeta, čavrljajući na terasi kafića uz obližnju plažu, baš spominjali kako je teško zadovoljiti ukuse ljudi, a vezano uz određenu razmaženost korisnika usluga kafića. Tako sam osobno prepričavala moju svakodnevnu situaciju – pri odlasku u kafić, koji djeluje u sklopu poduzeća u kojem radim, samo nabrajam imena osoba kojima su napici namijenjeni – jer naše drage profesionalke znaju da npr. Ksenija pije kavu s kap hladnoga mlijeka, da Seka pije „čistu“ kavu bez šećera; da Vesna voli capuccino s malo pjene i tako redom. Upravo u trenutku završetka moje poduže priče o vrstama i podvrstama crnog napitka, za stol do nas zasjednu dva momka, od kojih jedan konobaru reče: „Molim vas, capuccino, ali sa čvrstom pjenom, tako da mi šećer ne propadne odmah na dno kad ga stavim….“ Ne moram vam ni reći da je ekipa za mojim stolom istovremeno prasnula u smijeh! Ova dvojica su nas u čudu pogledala, ne shvaćajući što je to u njihovoj narudžbi bilo tako smiješno….
Prije nekoliko dana sam pak na TV-u gledala prilog o nekom tek održanom događaju (performansu ili nešto slično tomu) – u kojem se spominjalo kako se prema ispijanju kave zna u kom se dijelu svijeta nalazimo. Tako se turska kava pije na Istoku, a espresso kava na Zapadu. S obzirom da se kod nas pije i jedna i druga, nije teško, čak i po običaju ispijanja kave, odrediti kojem zemljopisnom području pripadamo. Uvijek smo negdje između…
A kad spominjem tu našu (ne)pripadnost, moram vam ispričati još jednu anegdotu. Moja teta gastarbajterica (u Njemačkoj živi više od 40 godina) – logično, pije na litre one njemačke, filter - bezkofeinske kave, s nešto koncentriranog vrhnja/mlijeka. Međutim, kad ljeti dođe u svoje prekrasnu kuću u Sukošan (svega 7 metara udaljenu od mora), prisjeti se i naših običaja glede ispijanja kave. I tako ona nama vikne iz dvorišta (mi smo se, naravno, toćali u moru) kako će skuhati kavu. Odgovaramo mi: Mooože!, a ona će: „Koju ću – njemačku ili našu?“ Odgovaramo: „Naaašu!“, njen suprug nadoda: „A koja je to naša?“ Velim ja:“Pa – turska!“
Čim sam to izgovrila, shvatila sam simpatičnu nelogičnost izrečenoga! Ha-ha – naša, a turska!

Već jedanaestu godinu u Puli se održava sajam knjiga pod simpatičnim nazivom nastalim igrom slova „Sa(n)jam knjige u Istri“. Mnogi su za njega čuli tek ove godine, a pravi štovatelji pisane riječi znaju za njega od ranije. Ove godine, zahvaljujući Vijestima iz kulture, što se svake večeri emitiraju na prvom programu HTV-a, svakodnevno saznajemo za brojna popratna događanja vezana uz navedeni Sajam. A uistinu ih je bezbroj – od 1. do 10. prosinca, odvija se tako u znaku krimića, pa su sukladno tomu „lansiran“i i zanimljivi slogani: Sajam s predumišljajem; Sajam iz nehata te Sajam s alibijem! Pretvoren u brojke, ove je godine prijavljeno oko 250 izlagača sa 20 tisuća naslova, a očekuje se dolazak čak 60-ak autora iz Hrvatske i raznih dijelova svijeta….
Osobno, sajam sam pohodila prvi puta i to prošle subote, dakle, 3. prosinca. Za Pulu sam krenula planirano, ali vremenske (ne)prilike su bile takve da bi u startu svatko pametan odustao od te mokre avanture. Kiša je lijevala. Imala sam osjećaj da osim odozgo, voda pršti i iz zemlje. Ludnica. Ipak – sretno stigla i u Puli zatekla smirenje - prestanak oborina. Ali smirenje svakovrsno i potpuno doživjela sam u prekrasnim prostorijama održavanja Sajma – Domu hrvatskih branitelja, impresivnom zdanju starom koje stoljeće. Sve opuštajuće (potpomognuto znalačkim odabirom glazbe) – od ponude knjiga, zanimljivih susreta, ljubaznih domaćina (Istrijani me uvijek iznova fasciniraju – svojom nenametljivošću, a nevjerojatnim profesionalizmom isprepletenim neformalnošću i ljubaznošću…ma, nemam riječi – prekrasni su!).
Kupovala sam, to vam ne moram ni pričati – iako je sajamski popust bio 30 posto, „otišlo“ mi je šestotinjak kuna na neke meni drage pisce (Dacia Maraini, Niccolo Ammaniti, Goran Tribuson….) Preživjet ću, uživajući uz majstore pisane riječi, koje sam pridružila knjigama kupljenim na ovogodišnjem Interliberu, održanom u mjesecu studenome u Zagrebu. Ne moram vam valjda reći da sam i tamo bila?!