Pod urom

Ponoć je prošla. Čekam. Mlađa kćer mi je sa svojom plesnom skupinom otputovala danas (danas? - točnije jučer) za Zagreb, jer su imali nastup u sklopu međunarodnog tjedna suvremenog plesa. Krenuli su za Rijeku iza 21 h, ali nisu dugo dogurali – zbog kvara na BUS-u još čekaju negdje na autoputu kraj Karlovca. Zamjenski BUS poslan je iz pravca Rijeke, ali još ga čekaju.... Sad sam već lagano nestrpljiva...srećom da su nam dostupni mobitelom, ali svejedno. Duboka je noć.
Ove subote trebala bih na dva dana otići do Zadra. Nadam se da se plan neće izjaloviti – za petak mi je najavljen dolazak majstora koji će mi postaviti ugradbeni ormar u hodnik. Završe li to u obećano vrijeme, u subotu gibam prema jugu. Da i ja čujem zvukove morskih orgulja. Da udahnem dah Kalelarge i vidim neke drage ljude. Zadar je inače grad koji jako, jako volim. U blizini toga grada moji roditelji imaju starinu i od kada znam za sebe, sve svoje blagdane provodila sam tamo. Osim rođaka, stekla sam i brojne prijatelje, od kojih su mnogi studirali u Rijeci. Ovdje smo nastavljali s prijateljevanjem, a sada, kada dođem lijepo je znati da imam frendicu pravnicu u HEP-ovoj «Elektri», prijatelja kirurga u zadarskoj bolnici, turističku djelatnicu u hotelu «Kolovare», socijalnu radnicu u tamošnjem Centru za socijalni rad...
Upravo saznajem da zamjenski BUS još nije stigao do naše djece. Nemirna sam i ne mogu više ni o čemu razmišljati.