Pod urom

Prekjučer sam se vratila s dvodnevnog putovanja. U četvrtak, 21. travnja krenula sam poslom – pravac Slavonija. Na jednoj od benzinkih crpki, nakon Zagreba, napravila sam pauzu da bih popila kavu i pojela jedan od «Montaninih» sendviča. U tom lokalu susrela sam i moje sugrađanine, koji su se također uputili u istom pravcu – dakle, za Osijek. Kako to njima nije bio prvi odlazak u najveći slavonski grad, a s obzirom da meni jest – potražila sam nekoliko praktičnih savjeta. Nakon njihove preporuke, mobitelom sam rezervirala smještaj u hotelu.
Prije Osijeka, nakratko sam se zaustavila u Đakovu, da uživo vidim velebnu katedralu. Potom sam nastavila nepreglednom slavonskom ravnicom do konačnog odredišta - najprije u poslovnicu moje tvrtke na radni sastanak. Potom šetnja gradom i napokon, večera u «Slavonskoj kući», smještenoj u Tvrđi. Neki su se odlučili za čobanac, ja ipak za fiš. Pili smo frankovku i uživali u ambijentu, slušajući bećarce («Ej, mjeseče, stara bekrijo, gdje si zoru sakrio? U zoru, sve se zarumeni, samo želja ostade u meni!»).
Eto – to je ukratko ljepši dio priče. Međutim ono što sam intuitivno osjetila jest nešto što vam želim reći. Ne tvrdim da sam u pravu, ali osjetila sam Osijek kao tužan grad. Grad koji kao da je na izdisaju. Gotovo beživotan. Ne mogu vam to objasniti, ali to je nešto što se osjeti u zraku. I u toj nekoj mučnoj tišini, šetajući uz Dravu, došla sam i do novootvorenog hotela – ispred kojeg se osjetio žestok nemir – previše patroliranja policije, brojni kamermani, užurbani reporteri....Nisam mogla dokučiti što se događa? Mjere osiguranja su se pojačavale – nisam bila sigurna u ono što vidim. Ali potvrda viđenoga pojasnile su mi kasnovečernje vijesti koje sam odgledala u sobi hotela. Bio je to premijer Sanader sa svojom HDZ-ovom svitom. Smijenili Glavaša.
Sutradan sam nastavila radno. Ali sa svojim kolegama morala sam prokomentirati veliku vijest za Osijek. Domaćini podržavaju Glavaševu ideju, ali nisu sretni što je baš on iznio rečenu inicijativu – jer na toj slavonsko-baranjskoj regionalnoj listi mnogi su viđeniji javni djelatnici. No ipak o tome nismo duljili – imali smo važnijih zadataka.
Po završetku sastanka, produžila sam autom do Vukovara. Zaustavila sam se u centru. Grad prepun, uglavnom besposlenih ljudi, izgubljenih pogleda. Ruševine. Među njima pokoja obnovljena zgrada ili samo njezin dio. Naravno, u pitanju je zgrada banke ili poslovnica T-Coma, trgovina Konzuma i slično. Obnovljne kuće, među mnogima, kako bi domaćini rekli – «nemalterisanima», uglavnom nose natpise «Odvjetnik». Pokoji javni bilježnik, sudski tumač. Čini se da toj struci jedino dobro ide.
Potražila sam i ulicu u kojoj sam jednom bila kao djevojčica kod obitelji žene moga ujaka. Zvala se, još pamtim, Ulica Stjepana Supanca. Sad nosi drugo ime – jednostavno i lijepo: Tri ruže. Tamo više nema nikog. Njihovu zemlju zaposjeli su drugi, ostao je još tako mali dio zemlje, nekadašnjeg bogatstva. Sjećam se tog prekrasnog voćnjaka i vrta iza kuće....Još jedan tužan grad.