Voljela bih pomoć. Neonski znak.
A nema toga. Skok je na svakome od nas.
Voljela bih učiti iz pogrešaka, svaki put. I voljela bih znati što to u biti znači, učiti iz pogrešaka.
Što je uopće bila pogreška. Je li ono što je godilo, a kasnije boljelo, bila pogreška?
S druge strane, mogu li zaista reći da bih sve učinjeno ponovila? Ne mogu i znam da ne bih. Vidim pouku u nekim događajima, ali ipak, ne bih ih sve ponovila.
Je li rješenje u tome da volim sve svoje, i najveće pogreške i da unaprijed oprostim sebi sve one koje ću tek napraviti?

Poetično to zvuči, ali u životu ne bude poetično i ne odlazi se u sumrak obogaćen bitnim spoznajama dok je svemir u ravnoteži.
Teško je kad odužiš školovanje pa je put ka dobrom poslu trnovitiji. Bolno je kada znaš da su te godine krivih riječi upućenih članovima obitelji dovele do toga da i danas pokušavaš izgraditi odnos kakav bi htjela.
Ljubav koju jednom pustiš, jer nisi skočila, ti kasnije u odabranim trenucima fino raspara utrobu, sustavno i do temelja. Dođu nove ljubavi, posao, i brat ti se nasmiješi, istina. Novi trenuci stare stavljaju u perspektivu i pokazuju da je sve imalo nekog smisla.
Ne smeta bol toliko koliko činjenica da godine prolaze.
Ima li dovoljno života za učenje na pogreškama?
I koja mi je uopće alternativa? Kada samu sebe ne čujem od buke koju mi radi srce, dok glava još nije ni blizu iste spoznaje?

E.