Sve mi se rjeđe događa da u novinama ili časopisu naiđem na članak o osobi doista vrijednoj pažnje. Obično se probijam kroz more informacija o nebitnim ljudima, kućama nebitnih ljudi, dekolteima još nebitnijih cura tih istih ljudi, dok ne nađem, umorna i malo gluplja, vijest o nekome tko me zaista zanima. Nažalost, prošlog tjedna mi je želja ispunjena – umrla je Nora Ephron




Još mi se rjeđe događa, točnije nikad, da citiram Nedjeljnji Jutarnji.
Pretprošle nedjelje Miljenko Jergović napisao je poveći članak o Mariji Jurić Zagorki. Članak govori o nužnosti postojanja dobrog šunda. I o tome koliko je bitno da ne ostanemo samo na šundu. Jergović se tako prisjeća svoje bake koja bi ujutro čitala Tolstoja, Pirandella i Ivana Raosa, a popodne na plaži dobar šund – između ostalog, i Zagorku. Baka je znala razliku između šunda i dobrog šunda.

Ako bih u filmu trebala izdvojiti dobar šund, onda bi to definitivno bile romantične komedije Nore Ephron, s time da nisam sigurna da je nekima od njih ovdje uopće mjesto.




Moje tinejdžerske godine su se poklopile sa njenim najpoznatijim filmovima i tako je počelo. Svaki je simpatičan, možda ne ni dubok, ali sigurno ne vrijeđa. Kasnije (puno kasnije) otkrila sam Norine knjige, kolumne, blog i sa svakom rječju bila sve uvjerenija da je Nora Ephron jedna od ljudi koje bih voljela upoznati. Duhovita, inteligentna, oštra ali nikada ogorčena, sve je to bila, i puno više. Negdje je napisala kako je i prilikom najtežih životnih situacija (razvod u 7.mjesecu trudnoće) znala da će joj jednog dana biti smiješne – a to je bitna i snažna spoznaja. Iako ne bih rekla da vrijedi za sve situacije (Sredovječni udovac), sigurna sam da vrijedi za većinu i da je su rijetki ljudi toga svjesni. Pomogla mi je da se smijem i odnjegujem u sebi spoznaju da je sve jedna velika avantura i, na kraju krajeva, dobra priča kad mi budu 93. Radi nje sam bila sklonija oprostiti sebi pogreške i čak im se nasmijati.

Pisala je toliko iskreno i toplo o svim malim ženskim ritualima ljepote, koliko su smiješni, a potrebni, plitki, a korisni. Friziranje dvaput tjedno, a mrzila je svoju kosu, opravdavala je „jeftinijim od psihoterapije“.

I zadnje i vjerojatno najbitnije, Nora nam je svima poručivala da je ljubav, unatoč svim glupostima koje ponekad dolaze u paketu i svemu što nam društvo ponekad servira uz nju, ipak važna, najvažnija, i beskrajno divna.

Zato se ne slažem sa Jergovićem kad kaže da šund trebaju konzumirati samo odrasli ljudi. Inače se sa šunda nikad ne makneš. Meni se „Annie Hall“ dogodila kasnije i promijenila me zauvijek. Ali da nije bilo Nore da u temeljima ostavi malo šunda, moje oko bi možda gledalo na svijet intelektualnije, ali za ljubav vam mozak nikad nije bio toliko presudan koliko duh koji ste ili sačuvali ili niste. A na tome mogu u velikoj mjeri zahvaliti divnoj i neponovljivoj - Nori.