Čim prođem Knin, znam da sam stigla. Dalmacija mi uvijek zaželi dobrodošlicu jednim od meni najdražih mirisa – mirisom smilja. Čim izađem iz Knina, spuštam prozore do kraja. Uvijek isto, jak miris širi se zrakom i tada znam da sam stigla. Da sam doma.

Imam dva doma. Jedan sjeverni i jedan južni. Nikada nisam osjećala potrebu da se odredim ili izaberem, prije svega zato što je to nemoguće. Ne bih mogla bez mog lijepog i mirnog Zagreba, kao ni bez moje vruće i mirisne Dalmacije. Mislim da je to najbolje sažeo moj brat, koji je na uporno inzistiranje mog pre 'u Zagrebu su ulice popločane zlatom' zadojenog rođaka da se odredi je li Zagrepčanin ili Splićanin, odgovorio da ne razumije što ga pita.
'Pa kako se osjećaš, jebemu?!' – reći će moj već debelo iživcirani rođak.
'Dobro.' – odgovorit će moj brat.

Upravo tako se ja osjećam. Velika je sreća imati dva doma. Poznavati i voljeti dvije sredine, tako slične a tako različite. Vjerujem da je to najbrži put da se naučiš toleranciji i počneš istinski cijeniti različitost. Shvatiš li pritom da i sve one druge sredine koje možda nisu tvoj dom jesu dom nekog drugog i sasvim sigurno zaslužuju tvoju pažnju, poštovanje i ljubav – vjerujem da tada konačno postaješ barem malo čovjekom.

Za potrebe ovog refleksivno putopisnog posta uzet ćemo da sam sve gore navedeno odavno shvatila i da nisam tek pusti trošitelj zraka ograničen vlastitim snobizmom i malograđanštinom. Iako bi za prosječan 'ja sam posebna i bolja' post sada jako dobro došla činjenica da samo ja uživam u smilju, tome nažalost nije tako. Cijela obitelj štuje tu malu tradiciju, postkninsko uživanje u smilju popraćeno laganim, blaženim smješkom, a vjerujem da takvih obitelji ima još puno.

Prva stanica je selo moje malo, naše ladanje. Mjesto gdje najbolje spavam, najbolje jedem i najviše razmišljam o tome kako život u gradu ne vrijedi ništa ako sebi ne priuštiš i žvot na selu. Zalaske sunca na selu. Miris smilja. Bosiljka. Šumskih jagoda. Sijena. I okus šljiva iz vlastitog vrta.

Druga stanica je Split, grad u koji u zadnje vrijeme premalo odlazim, sve u nadi da je to samo privremeno. Šetnja Splitom je tema nekog drugog posta, ali ono što je sasvim sigurno je da su mi ta dva, tri sata u mom drugom gradu značila pravo malo bogatstvo, pogotovo kad ih začiniš sa mojom rodičicom, koja je u stanju uljepšati ti dan u doslovno par sekundi.

Treća stanica je more. Nisam morala ni spavati, ali morala sam se okupati. Već godinama sam veliki ljubitelj ranojutarnjeg kupanja, nekako je ljepše, čistije, intimnije. Sam si sa morem. More sluša, ja mu pričam priče.

Četvrta stanica je samo 3 sata vožnje od nas. Zagreb je jednako vreo, ali nimalo negostoljubiv. Možda nema more, ali i tu sam – doma.

Pozdrav od

E.