Godinama sam bila uvjerena da sam hedonist. Putovala sam, družila se, jela, pila, pjevala i živila, voljela i postojala. Bila sam sigurna da će po mom životu snimiti barem kakav TV film, ako ne i knjigu radi koje će ljudi satima stajati u redu pred knjižarama, ne bi li upili barem zrnce moje životne mudrosti i strasti prema svemu što je šik.

Međutim (ili 'no međutim', kako naše vrle voditeljice vole reći), kako godine idu pomalo uviđam da niti sam hedonist, niti altruist a bogami ni sineast. Kakve veze to ima sa započetim tekstom, ne znam. U svakom slučaju, istraživanja i brojne besane noći su pokazale samo jedno: da sam budala. U vrtu užitaka. Jer nije da nisam imala mogućnosti i prilike.

Kada sam imala 16 sa prijateljicom sam se uputila u Wiener Neustadt na koncert Pink Floyda. Oduvijek tvrdim da sa 16 imate puno pravo biti glupi. Naravno, ista teorija savršeno opravdava i vlastitu glupost u kojoj tih godina nisam oskudijevala.
Već u vlaku imale smo 15 novih prijatelja. Mahom starijih od nas, jasno. Moja prijateljica koketirala je s istima ko Koko u Parizu. Ona se već šminkala, nosila cipele na petu i općenito bila ispred svog vremena iliti godina. Ja sam još bila nepočupanih obrva i uvjerenja kako je maskara krajnji domet u šminkanju svake žene, a snatrenja u vezi muškaraca svodila su se na pitanje koji će mi od njih prvi ukrasti cjelov na proplanku.

Na koncertu smo imale 36 novih prijatelja. Neki od njih su moju prijateljicu nosili na ramenima. I meni je ponuđeno isto, što sam pristojno odbila jer se stejdž vidio sasvim dobro.
Nakon koncerta većina ljudi spavala je na kolodvoru i po obližnjim parkovima. Tako i mi, sa svojih 47 novih prijatelja. Našli smo nekakvu drvenu polukućicu u jednom parku i tu se natrpali. Malo me iznenadilo kad sam shvatila da se njima ne spava koliko meni te sam se malo udaljila od te vesele družine i zaspala ko medo. Sutradan mi se prijateljica žalila kako ju je ovaj ulovio za guzicu, te joj je onaj drugi htio uvalit jezik, te ju je onaj treći davio sa nekakvim pričama cijelu noć. Njoj ta noć nije u lijepom sjećanju, dok je za mene prepuna novih spoznaja i saznanja, kao recimo da se na klupi pod vedrim nebom može sasvim fino zaspat. A volim spavat.

Sa prvim zrakama sunca otišle smo na kolodvor, popile kavu, zaboravile postere u kafiću (fuck!) i ukrcale se na vlak za Zagreb. Novi prijatelji su opet nadolazili, ali o tome nemam detaljnijih informacija jer sam, ničim izazvana, ponovo zaspala ko top. Zašto mi nitko nije prilazio i budio me ili me barem pokušao ulovit za guzicu dok sam spavala? Ili imam gotovo anđeoski izraz lica , ili sam neoprostivo gadne vanjštine. Sa tim nepočupanim obrvama, bit će da je ipak ovo drugo.

Godinu dana kasnije propustila sam svoju drugu veliku šansu da uronim u svijet putenih užitaka. Sa svojim prijateljem iz djetinjstva ponovno sam otišla u Austriju, ovog puta na Stonese. Sjećam se da smo se fino oduzeli alkoholom, kao i naši novi prijatelji te večeri. Neki tamnoputi muškarac mi je prišao i ponudio mi već od nekoliko vrsta opijata. 'Ne, hvala' – odgovorih pristojno i uz osmijeh, jer osmijeh je ključ uspjeha u turizmu. 'Zašto ne', upita on,'pa sve treba probat u životu, čega se bojiš?' 'Ako sve treba probat što ne probaš nojevo govno ili zabit si nožni prst u nos?' – upitah ga znanstveno i vrlo iskreno. Nije shvatio moj sasvim poseban humor koji podrazumijeva krajnje loš humor te je otišao, gledajući me kao veliku grešku prirode. Nakon koncerta padali su prijedlozi da ostanemo tamo, da odemo vamo, skoknemo onamo, ali svoje nove i jednog starog prijatelja sam napustila i otišla ravno u autobus gdje sam, pogađate, zaspala ko klada. Spavala sam sve do Zagreba, tek jednom sam prijatelja u polusnu zamolila da mi pribavi malo vode. Punih deset godina kasnije otac tog prijatelja mi je rekao da je sinu tog ljeta dao pozamašnu svotu novaca, ukoliko odlučimo provesti noć u hotelu. Optužio me da sam mu jedina propala investicija. Donijela sam mu pršuta da se ne ljuti.

Tinejdžerske godine donijele su niz sličnih debakala, podbačaja i katastrofa. Na jedinom rave partyju u svom životu ispovraćala sam se ko životinja i otišla kući spavat. Jedini put u mom životu kada mi je otvoreno ponuđen seks, i to ne bilo kakav već tinejdžerski i bez obaveza, ja sam se (opet!) ispovraćala i otišla na tramvajsku stanicu. Kako se ista nalazila ispod jednog studentskog doma, slijedećih sat vremena mog čekanja student imena Jadran me nagovarao da dođem u njegovu sobu i ugrijem se. Sat vremena dječje sam mu naivno odgovarala da mi uopće nije hladno jer je konac ljeta i da je stvarno malo čudno da mi nudi čaj. Jadran je valjda mislio da odlično igram hard to get igru te je bio sve zainteresiraniji, a ja sve pospanija. Konačno mi je došao tramvaj, a Jadran mi je s prozora za kraj dobacio strašnu kletvu – da se nikad neću udat. Vjerojatno i neću, jer one koje su spremno hopacupale po studentskim domovima su danas sve već udane.

U eri masovnog zaljubljivanja u slađušne konobare i posljedičnog jebavanja sa istima kada kafić zatvori, mene su zagrebački konobari sačuvali od svake, pa i najmanje dekadencije. Svi su me, vjerojatno zbog onih istih nepočupanih obrva i lica po kojem šminka još nije prošla, pazili kao mlađu sestru i ljubimicu obitelji. Upozoravali su me kada bi se u kafiću okupila sumnjiva ekipa, slali me kući, lagali da sam im sestra, kumče ili zaova kako bi spriječili bilo kakav oblik seljačine da mi se približi. To rade čak i danas, kada su mi obrve većinu vremena počupane a ni guranje vate u grudnjak mi nije strano.

Kvartovski dileri i sitniji kriminalci uvijek su me pristojno u prolazu pozdravljali. Možda sam danas i mogla biti pratilja glavnog čovjeka gornje Pešćenice, da mi je netko onomad rekao čime se ti ljudi uopće bave. Meni su oni svi odreda bili 'dečki iz kvarta' koji ne studiraju, ali to ne znači da kući potajno ne pišu pejzažne pjesme ili proučavaju gregorijanske korale.

Hrpetinu ljudi sam upoznala po koncertima, autobusima, plažama i velik dio tih ljudi mi je isto tako prošao kroz stan. Od cosmo užitaka ni 'u', iako ne mogu reći da užitaka kao takvih nije bilo. Gledali su se narodnjački spotovi koje sam kao pravi strastveni kolekcionar donosila iz države koja se nedavno raspala na dvije. Hopsalo se uz alkohol i LET3 do ranih jutarnjih sati. Bacale su se flaše sa balkona. Ali droge i seksa niotkuda, a današnji mediji i svaka iole urbana osoba me uče da je to temelj svakog poštenog hedonista.

Problem je u tome što ja ne želim sve probati, a trebala bih željeti. Drogu doživljavam kao jadan pokušaj onih koji se još uvijek ne mire sa činjenicom da se u životu baš i ne provode. Ja ZNAM da se ne provodim, niti jedna droga neće zamagliti tu poraznu istinu. U neobavezni i brzopotezni seks ne vjerujem i mislim da isti postoji samo u filmovima, zbog ograničene minutaže. Uz to, stvarno volim spavat. I volim zaspat u svom krevetu, što znači da bi Don Žuan trebao doći k meni. Ali ja tu osobu ne poznajem. Što ako pjeva Internacionalu dok spava? Ili ima šest prstiju, fuuuuj. Ili me zamoli da ga nakon seksualne olimpijade u trajanju od 14 minuta odvezem kući, a meni se ne da i spava mi se? Što ako poželi da nakon svega razgovaramo o nama? Ili sutra na sva zvona razglasi da su mi nokti umjetni? Previše sekirancije za nešto što je ionako, iz medicinskih i emotivnih razloga, sumnjive kvalitete.

Statistički gledano, u 97% pokušaja da me se privoli na čari promiskuiteta, ja sam zaspala. U ostalih 3% slučajeva bila sam naspavana i brbljava, radi čega će se još dugo pamtiti moj monolog do Mostara o najprihvatljivijem načinu ubijanja osobe koja vam je po prvi put sjela u auto, predavanje o trešnjama Cetinske krajine i krajnje ozbiljno izlaganje teze koja počiva na premisi da sam vanzemaljac. U 100% slučajeva nisam shvatila da mi se nudi šetnja vrtom užitaka.

Moja glupost i sasvim solidna ograničenost protumačene su kao mudrost, šutljivost i – o, Bože! - principijelnost. 'Nemoj nikada ništa raditi, ili još gore – NE raditi, iz principa', davno mi je rekao moj fejvrit rođak. Ima pravo, koncept imanja principa je obično vrlo šupalj: pomirite se sa time da tramvajsku kartu ne plaćate zato jer ste škrti i nekulturni, sa onom prijateljicom iz srednje škole se više ne družite jer je mršavija od vas, a u autu se ne vežete zato jer bi vas okolina proglasila pičkicom, a ne zato jer imate principe. Principi se redovno upotrebljavaju kako bi pružili privid karaktera i oštroumnosti, iako istih najčešće nema ni u tragovima.

Principa kod mene definitivno nema. Kada nešto radim ili ne radim razlozi su redovito puno prizemniji i sramotniji. Lijena sam, često pospana i nema šanse da išta pročitam između redaka. Jedan pripadnik zagrebačkog đet seta mi je rekao kako bi ispred moje zgrade stavio šator, ja sam bila uvjerena da čovjek traži stan u mojoj zgradi jer je dosta dobra lokacija, a on se bavi nekretninama. Kolega mi je mjesecima donosio skripte, natuknice, pazio kad mi je rođendan, imendan i jesam li jela – ja sam bila uvjerena da je gej. Godinama, dok mi nedavno nije rekao da se oženio. Na višednevnom izletu po Istri moj suputnik je noću slušao radio ili pričao sa kamiondžijama na parkingu dok bih ja u autu spavala ko priklana. Na kampiranju na Šolti također sam zaspala prva, na užas svog superbestfrenda koji mi je i tog ljeta bezuspješno pokušavao namjestiti još jednog kandidata. Potencijalni Espadrilac te večeri je uredno legao u vreću do moje, nježno me priupitavši može li dobiti poljubac za laku noć. Narafski, ja sam već bila u REM fazi.

Kako vrijeme prolazi, čini mi se da se sve više udaljavam od tog famoznog vrta i svih njegovih pravih ili wannabe aktera. Uživam u razgovorima koji nisu čak ni lažno intelektualni, fascinira me kič i nerazvijene zemlje, bez teksta me ostavljaju domaći sportski novinari. Provođenje večeri uz slušanje lošeg demo benda ili samo gledanje omiljenih crtića čini mi se neusporedivo boljim provodom od stajanja uz random šank za kojim mi random fucker pljuje u uho i pokušava bit šašav otkačen i superfunnyzabavan. Možda on to i jest, ali što mu vrijedi kad ga ne čujem, ne razumijem ili mi se jednostavno – prispavalo.

Pozdrav od budale

Espadrile