Čovjek planira, Bog se smije. U mom slučaju: Espadrila planira, Bog vrišti od smijeha, kotrlja se po podu i nakraju dobija gadan grč facijalnih mišića. Planovi, kao uostalom i život, mi se pretvaraju u takav debakl da se ne usuđujem više niti u sebi, potiho, poželjeti sendvič kad ogladnim. Kveljo, jebi se.

Više nemam planova. Koračam kroz život spontano, iako sam svakog jutra vrlo svjesna činjenice da mi novi dan donosi još jednu kataklizmu, držim se vrlo dobro. Ne kao heroj, već kao prava budala. Koja ne razumije u potpunosti koliko toga ružnog joj se događa i kakav 'govno na kiši' period ju je oprao.

Pretpostavljam da razlog tom glupastom ponašanju leži u činjenici da sam na dnu. Valjam se u blatu i plivam po kanalizaciji života. Nije uopće tako loše, iako loše jest, jer čovjek koji je na dnu zna da dublje ne može. Budalasto čekam da me struja počne nositi prema gore. OK, nije baš da čekam, trudim se, bez obzira na to što još uvijek veći dio truda odlazi u ništa. Vratit će se negdje. Mora. Kako u nogometu, tako i kod mene.

Nisam od onih koji misle da ih je Bog zaboravio. Ma kakvi. Iako pušta da me sad život nemilo šamara, prepoznajem svakodnevno male znakove pažnje tog najvećeg i najboljeg komedijaša. Tako mi je recimo, unatoč nemilom posjetu bolnici, osmijeh ozario lice kada sam saznala da postoji knjiga koja se zove 'Bestseler'. Tako sam, iako iznervirana primitivlukom bliže okoline, dobila mali poklončić sa nebesa kada sam zamoljena da budem barjaktarica meni dragim mladencima. Možda i prva barjaktarica na ovim prostorima. Tako mi se dogodi da, nakon izrazito lošeg stresnog i tužnog dana, uronim u san i sanjam redom osobe koje su mi drage i koje znaju kako izmamiti smijeh iz mene. Tako nakon peglanja kako moram odrasti i razmišljati unutar zadanog trokuta posao-udaja-djeca, ugledam pitanje na Milijunašu o Rusinima. Onaj Gore (Šef, kako ga zovem) ima nevjerojatno simpatične načine da vam dostavi onu slamčicu za zrak kada se utapate u nekoj močvaretini.

Ovo rastavljanje na proste faktore se ne događa bez razloga. Udarci u glavu ne dolaze zato da bi me dotukli. Nerazumijevanje okoline me ne treba razočarati u ljude. Sve je tu da me jednom zauvijek natjera da vidim što je bitno, a što nije. Što je vrijedno sekirancije, a što nije vrijedno čak niti pljuvanja u prolazu, ovlaš.

Hvala svim komentatorima mog prethodnog, rođendanskog posta.

Mom prijatelju J, ujedno i autoru rečenice iz naslova, želim dobro jutro i ugodan dan na poslu (eto vidiš da ne kasnim baš uvijek).







Pozdrav od trenutno zauzeto-oduzete

Espadrile