Prošlu noć me izmučila prava pravcata noćna mora. Ne, nisam sanjala da mi je pukao nokat. Nisam sanjala ni da je Ninđa Badrić prestala pjevat. Sanjala sam ljude koji su mi u životu učinili loše, posebice jednu osobu. Koja mi se smije u lice a ja joj ne mogu ništa. Koliko god udarala, moji udarci ne dolaze do te osobe. Ne, ta osoba nije Gumiflex. Kaže mi D da je to normalno za snove, udaraš po nekome tko ti je nanio bol a ne osjećaš da si ga udario, i to te izbezumljuje. Sanjala sam da mi je životinja pobjegla, dok me The Osoba i dalje maltretira. Sanjala sam da me zove gorespomenuti D, koji upravo proživljava najgori dan u životu. Rezultat? Buđenje sa boli u želucu.

Ne samo da je ružno umjesto odmora i naspavanosti zaraditi nenaspavanost i bol, već me brine činjenica da ispod tone krajnje čudnih hobija i fetisha još uvijek spava nagomilani bijes. Čini mi se čak da se ne radi toliko o bijesu koliko o tuzi, jer sebi bijes dozvolim, ali tugu teško.

Nije kul biti tužan. Nije opravdano i nije dozvoljeno, ukoliko se ne raspadaš od neke boleštine ili ti netko nije umro – a ni onda nije dozvoljeno biti dugo tužan, jer „tako toneš sve dublje“. Koje sranje. Koji totalni i apsolutni bullshit. Moja rodičica je pisala najfuckindepresivnije postove u povijesti bloga ha er, toliko depresivne da sam u jednom trenutku bila sigurna da će se objesit o šljivu ili se bacit pod trajekt Split-Supetar. I samo odjednom postovi su se počeli puniti energijom i pozitivnim mislima. Izbacila je svo đubrivo (ne bend nego gnojivo) iz sebe i u njoj je ostalo samo ono lijepo, bila je spremna za freš start.
Meni je moja rodica faca. Dopustila je sebi najveći luksuz, a taj je da bude tužna javno i pred svima. Kod mene bi to teško išlo, što zbog moje prirode što zbog prakse koja me uvjerava da ljudi ne vole tužne vrbe pored sebe. Jedan dan vas možda i tješe, ali već drugi pojačava se pritisak da se urazumite i oraspoložite, pa makar taj osmijeh bio glumljen i namješten ko onaj Mič Bjukenona.

U mom životu trenutno nema potrebe za plakanjem po cijele dane, daleko sam od karijere narikače. Ali.....ostalo je puno toga nerečenog. Neisplakanog. Puno toga što mi se zabilo preduboko u srce i dozvoljava mi da funkcioniram na svakodnevnom nivou, ali mi ne dozvoljava da poletim. Ne dozvoljava mi da riskiram i ne dozvoljava mi da budem ja. A to je usitinu razlog za teški plač.

Nisam svoj život zamišljala kako prolazi dok ja trošim zrak, jedem hranu i hodam Zemljinom površinom bez onog ž n se kva. Onog radi čega nam oči sjaje i cijeli svijet doživljavamo na jednom drugačijem i čarobnijem nivou. Ne govorim o ljubavi prema osobi, govorim o ljubavi prema životu i prema ljudima. Jer život JEST jebeno prekrasan, i ako sam ga znala i htjela tako živjeti, onda nije red da sad odustanem i zbog jedne otrovnije strelice koja mi je trenutno zabodena u srce hodam okolo sa oklopom koji me sputava, guši a i ( lec fejs it) čini apsolutno neatraktivnom jer je demode.

Ako sam mogla sjesti u auto i voziti 500 km samo da bih vidjela meni draga lica i sutradan se vratila, ako sam mogla spavati u autu da bi upoznala neke lijepe djelove ove zemlje, ako sam mogla i znala čekati ono što je vrijedilo čekati, ako sam mogla spavati na klupi u parku u susjednoj i prijateljskoj Austriji samo da bih čula omiljeni bend – onda jebemu di je sve to nestalo?! I što ja to čekam? Da želudac prođe sam od sebe? Da mi Fatma Nur Dženet skine uroke i zdravlje mi se poboljša? Da popijem kamilicu s mentom a crne misli odlepršaju same od sebe? Da se jednog jutra probudim i ničim izazvana ponovo počnem vjerovati ljudima a ne zamišljati kako potajno švercaju drogu, teflon tave i farmerke?

Moja rodca kaže da je najbitnije ne odustati od onog svijeta što ga nosiš u svojoj glavi i u svome srcu. Ful mi je pametna rodica. Čim je to rekla bilo mi je jasno da sam zatvorila vratašca svog svijeta, nakupilo se paučine i prašine i onih malih pizdarijica što lete pa ih zgnječiš o zid i ostane fleka. Ponekad ga fino izložim na blogu ili otvorim koji prozorčić u stvarnosti, ali ga odavno ne živim. Ljutila bih se na ljude koji su me natjerali da od te simpatične kućice na moru, kako ja taj svoj svijet doživljavam, napravim tamnu i neuglednu zemunicu ali istina je da sam ja kriva. Kriva sam jer sam trebala biti tužna unatoč svima, ponajviše sebi. Moja teorija je bila da je tuga za pičkice i da tugu što prije treba pretočiti u ljutnju, jer ljutnja i njoj pripadajući inat su produktivni. Jesu. Produkt je moj sprženi želudac.

Što ima loše u tuzi? Tuga dođe i prođe. I jako dobro pokazuje kome je iskreno stalo, a tko je tu tek zbog zajebancije, interesa ili moje kolekcije porculanskih labudova. I ne živi mi se više u zemunici. Nije zabrinjavajuće što volim Rusine i nije sick što me zabavljaju glupi filmovi. Zabavlja me život i volim smijeh. Zabavljaju me male stvari i volim ljude kojima to ne moram crtati. Prvenstveno zato jer crtat ne znam. Nije strašno što sam idealist po pitanju ljubavi, jer na svijetu postoji još pripadnika mog krda, a nama je ljubav spektakl. Ljubav nije svađa, nabrijane priče o seksu i smanjivanje kriterija kako vrijeme prolazi. Ljubav nije zanemarivanje svega i svih drugih - prvenstveno zato jer je ljubav dobrota. Dobri ljudi su najveće face ove male planete. Ljubav je oko i uho za druge i sposobnost da sam stvaraš čaroliju tamo di je milijun drugih očiju ne vidi, kako je lijepo reko onaj dundo iz Simple Mindsa. Ljubav su male stvari, nikakva megalomanija. Male stvari, osjećaj za feeling i dobrota su ono što pokreće i stvara najveće ljubavi. One radi kojih teško dišeš, a nemaš astmu. One radi kojih se smiješ, a nisi pušio ono što se mota. One radi kojih si sretan. One radi kojih srce luđački kuca, a nemaš srčanu manu. One radi kojih lijepo sanjaš.

Želim opet pisati pisma i uveseljavati svog prijatelja D otužnim pokušajima da njemu, slikaru, nešto nacrtam. Želim opet skupljati meni drage Hrvate u auto i putovati negdje iz samo meni znanog razloga. Želim opet ležati na Lopudu i biti savršeno sretna sa suncem iznad sebe, morem ispred sebe i breskvom u ruci. Želim opet imati maratone debilnih filmova u svom stanu. Želim opet imati tone video materijala najlošijih spotova ever. Želim opet pokušavati plesati brejk dens i vratiti se kući sa crnom flekom na leđima. Želim sjediti u onom ružnom kafiću u Krapini i diviti se količini mesinga u istom. Želim ići na onaj đez festival na Lastovu. Želim otići na sva mjesta gdje još nisam. Voziti se Dalmacijom dok mi klape trešte iz zvučnika, a ja i najdraži rođak urličemo, uvjereni da pjevamo. Želim opet imati vremena za sve ljude koji su mi dragi. Želim opet one festivale smijeha i pričanja pizdarijica na mojoj terasi. Želim i sa pedeset slušati bendove maštovitih naziva. Želim uvijek toliko voljeti život da mi nije teško sjesti u auto i krenuti.....negdje. S druge strane, ne želim da ta putovanja budu bježanje. Ako mi dođe, želim samo ležati. I ne pričati. Želim oko sebe imati što više dobrica (ćosića) a što manje suck-the-life-out-of-me ljudi. Nikome se ne divim kao dobričinama i nikakva načitanost ni inteligencija ne može nadomjestiti niti zamijeniti nečiju istinsku dobrotu. A kad se dobrota spoji sa inteligencijom – onda su to pravi mali hodajući biseri. Takvi ljudi me uče da budem bolja, i da nije sramota željeti biti dobar. Nije strašno ako najebem jer sam željela biti bolja osoba ili zato što sam željela živjeti onako kako me veseli. Strašno će biti samo ako ne pokušam. I ako počnem nositi špic papke.



Pozdrav

E.