„Mnoge male stvari postale su velike zahvaljujući dobroj reklami"

Mark Twain


Prije puno godina je kružio onaj vic kad Mujo zapne na pustom otoku sa Pamelom Anderson. Ona ga ispočetka odbija, ali kako vrijeme prolazi postaje joj sve jasnije da nema smisla biti izbirljiva pa se oni na kraju,biblijski rečeno, upoznaju. Nakon toga Mujo je danima bio u banani, depresivan i šutljiv. Nakon Pamelinog višednevnog ponavljanja omiljenog ženskog pitanja („o čemu razmišljaš?") i inzistiranja da joj se povjeri, on joj naposlijetku komadom ugljena nacrta brkove i počne joj pričat nadugo i naširoko kako je jebo Pamelu Anderson.

Poanta je, naravno, da seks nije seks dok ga ne prepričaš svojim drugarima.

Počelo je negdje u srednjoj školi. Tada su moji dragi prijatelji krenuli u prve seksualne pohode, ili su barem počeli sebe i druge uvjeravati da jesu. Bilo je tu čistog i nepatvorenog deniala, poput subotnjih izlazaka u Jabuku i redovnih 'Idemo nešto bacit pod jaja' uzvika u tramvaju (ništa nikad nigdje nisu bacili, ali entuzijastični uzvici su se ponavljali iz vikenda u vikend), zatim prvih koraka prema seksu koji su se prikazivali kao sam seks ('ma joooj, bio sam kod nje već sto puta, vidio sam je golu i to, samo je pitanje dana. U biti kao da već jesmo spavali'. Samo što nisu. Nikad. Ostavila ga je par mjeseci kasnije, ali od seksa ništa.To znam ja, ali muškim prijateljima ponuđena je značajno drugačija verzija) do ekšual prvih seksualnih odnosa koji su se kao ono sasvim slučajno i ovlaš spominjali u razgovoru ('sranje je to sa starcima. Evo baš jučer ja kod nje, a njena mama upada u sobu taman kad smo usred najžešćeg posla – know what I mean? Svi starci su isti!')

Beskrajno su me veselile njihove priče. Zato što znam da je njih veselilo pričati ih. Pa što i ako je sve izmislio, kada ispriča priču do detalja nije li zadovoljstvo gotovo istovjetno onome koje bi osjećao da se sve ispričano actually dogodilo? Njih, s druge strane, nije pogađalo što znaju da ja znam. Ja nisam bila ciljana publika. Meni nije trebalo prodati tu reklamu. Prava publika bili su drugi prijatelji. Što me dovelo do zaključka da se imidž jebača stvara ne zbog žena, već zbog drugih muškaraca.

Godine su pokazale ispravnost te teze. Prijatelji su prijateljima i dalje nudili new and improved verzije svojih pohoda na ženke, dok su prijateljicama dolazili sa bitno drugačijim problemima. Rezultat? Znam već od nekoliko dječaka koji su još uvijek nevini. Kad kažem nevini mislim na djevce. Zatim ih znam već od nekoliko kojima bi već sad, u dvadesetim i tridesetim, dobro došla viagra. Dečki su jednostavno privremeno zakazali (točnije, dio njih) a podijeliti to sa nekim muškog roda ravno je samoubojstvu. Ima tu još toga. Razno-raznih malih i velikih muških jada sa kojima su sve prijateljice ovog svijeta itekako dobro upoznate, dok prijatelji ni ne slute.

Sa godinama se, naravno, situacija donekle mijenja – barem bi trebala. U mojoj okolini lovačkih priča više i nema, što je pomalo i šteta jer su mi uvijek mamile osmijeh na lice. Dečki su se jednostavno dokazali sebi (i prijateljima) i potrebe za samoreklamom nema. Samozatajni su. Šutljivi. Kavaliri, usudila bih se reći. Seks i slične mu teme su konačno tema razgovora sa djevojkama/ženama, a ne sa prijateljima i prijateljicama. Tek ponekad se dogodi neki poletarac koji još uvijek ima nešto za reći. Pohvaliti se. Porasti u očima sebi i drugima. Ispričati kakav joj je grud. Ili noga. I koliko je multiple orgazama doživila samo u zadnjoj rundi. Neka. Volim denial i ne pada mi na pamet kvariti nekome zadovoljstvo življenja u istom.

Prije dosta vremena jedan dečko koji voli svoje prijatelje i sa ljubavlju im šalje moje slike mi je rekao da ne prepričava prijateljima svoje uspjehe kod žena – „osim ako se baš ne radi o nekom trofejčiću". Ne znam koliko je to istina, ali činjenica jest da smo drugačija publika – mene priča o trofejčiću ni izbliza nije toliko oduševila koliko priča o tome kad je doveo kući nevjerojatno ružnu žensku.

Ako muškarac priča sa prijateljicom o svojim uspjesima kod žena, najbolje će proći sramoćenja, anegdote i, na kraju krajeva, istina.

Ako muškarac priča sa muškarcem, najbolje prolazi maštovita i odlično upakirana laž.

A ako muškarac priča sa svojom potencijalnom družicom, najbolje prolazi šutnja. Jer šutnja može značiti samo dvije stvari: ili je djevac ili je shvatio poantu seksa kao takvog. A onda nema postkoitalnog crtanja brkova ugljenom.

Ono što me brine jest što žene u cijeloj priči uopće nisu bitne. Lovačke priče ne samo da njima nisu upućene, već te iste žene nerijetko nemaju veze sa pričama iako su prikazane kao akterice istih. Bitno je da prijatelji budu uvjereni. U veličinu penisa, u ljubavničke sposobnosti, u broj 'palih' žena, u činjenicu da se druže sa sebi ravnim jebačima. Neki odu i korak dalje pa se zabave sa djevojkom utroje. Razumljivo. Ima li boljeg načina da se vaš prijatelj na licu mjesta uvjeri u vaše performanse? Ima. A taj oblik zabave je samo korak dalje. Kad djevojka ode kući.


Pozdrav od

E.


P.S.

Klabing apdejt:ovog vikenda slušalo se bendove Cabaret Magaret i Blamaž Elektroniq. Toplo preporučujem. Nitko još tako vješto nije spojio Kurt Cobaina i Ivu Robića kao prvospomenuti bend.