Pisma pjesnika koji stoji na kiši, koji laže i voli

Da, čudno, je l' te... Ali upravo sam to čuo više puta večeras...

Ali, krenimo otpočetka.

Javila se. Vidimo se sutra, lutko... I zbog male porukice sam ja večeras bio u nebesima. Na sedmom, konkretno. Pa sam sa sobom van ponio gitaru... Nakon dosta vremena.

Svirao sam s društvancem u parkiću iza Oliver Twista. I upoznao jednu od zagrebačkih uličnih legendi. On mi je otkrio frazu u naslovu, pohvalio me da sjajno sviram i uveo me u društvo zagrebačkih klošara...

Eto toliko, nadopuna slijedi... Jednom...

* * *

Dopuna (12. 8. 2006.)

Evo, obećah nadopunu i tu je...

Ma ja sam se bojao da će me čiča zatući jer svirah Čorbu... A on počeo pjevat... Legenda. Onda sam mu odsvirao i onu "to nisu vesla moje brodice..." da mu duša bude sretna. Pišancija, teška pišancija. A još sam bio u euforiji zbog nadolazećeg dana...

A taj dan je prošao dovoljno dobro da ga ne mogu odblogati, nema riječi koje se koriste za opis mog blaženstva.

Kako inače primjetiste, vratih se sa mora. Valjda će i Ona ubrzo stići. Inače, sutra joj je rođendan. I već tradicionalno će dobiti poklon u malo kasnijem terminu...