erytheia.theredone

"Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe."




O zvezdama

Moj umor potiče od zvezda
nad nekim krovom u nekoj krošnji
na vrhu nekog grebena
vidiš kako ka tebi dolazi
sjaj davno pogašenih galaksija
i opominje te da ništa ne počinje u tebi
i da se u tebi ne može ni završiti
nebo može biti siromašnije
za jednu mrtvu zvezdu
ili mrtvu galaksiju
ali ne i za njenu svetlost.

M. Antić



Djevojčica sa zvijezdama u kosi

Svaka tvoja zvijezda
što ih nosiš u kosi
jedan je izraz tebe
pokupi ih sve i zauvijek voli.
Tek pokraj zadnje zvijezde
jedno mjesto ostavi
i to što je zadnje nije manje bitno
jer sve zvijezde činiti će tebe
tako različite jedna od druge
tako jedinstveno tebi slično.



Poljubac ti šaljem djevojčice. Znam da razumiješ jer svi su odrasli jednom bili djeca..