utorak, 18.11.2008.
Siniša Glavašević - “Priča o Gradu"
(sjećanje na Vukovar 25.8.-18.11.1991.)
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od
pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od
svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak,
ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama,
ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i
pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati
dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša,
dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran,
u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših,
i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo
mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje
parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u
kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno
sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima,
nema kina u kojem ste gledali najtužniji film,
vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje,
zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage,
uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama.
Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad-to ste vi.
Jeste li se sjetili Vukovara i upalili svijeću,
svijeću u svom srcu ... ?
- 20:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
čudan je naš Bog
što ga udaramo više
pljujemo
izrugujemo i
guramo od sebe
On nas grli jače
Nije siromašan onaj koji ima malo,
nego onaj koji želi više
Nije važno da više imaš,
nego da manje trebaš
FREEDOM is just another way for nothing left to lose!!
NIKAD SI NEMOJ DOPUSTITI DA RADIŠ ONO ŠTO NE VOLIŠ!!
Sretan i mudar je onaj tko izjutra, kad se budi, veli: ''Danas želim biti bolji nego jučer!!'' Fenelon
Gdje nam je dokaz da naše 'ja' traje, da smo 'mi' još uvijek trajno i neprekidno 'mi'? Gdje nam je zapravo mjera? Filip Latinovicz
pjesmuljak
Prije svega, najljepša ženo,
izvini što čestitku dobivaš šutke.
Jer ovu pjesmu ne čuješ odista,
dobit ćeš barem sanjive trenutke
na dar.
"Zar?
Sanjive trenutke? Objasni malo.
Nisam shvatila."
"Pročitah ovlaš, uostalom.
Netom sam se vratila."
Eto, draga Kiki, moga objašnjenja
zašto ti poklanjam nešto tako sitno.
Čovjek je splet iluzija i sanja,
pa to što dobivaš i nije jako bitno.
Te lažne riječi što izviru iz mene
iskrenost su, ali ne na papiru.
Tek svijetli nad pjesmom značenje pravo,
a slova u tami nijemo umiru.
Eto, oduljih uvod,
tek da stvarima dam miris i boju.
A sada, najvažniji dio pjesme.
Čestitku pravu evo ti tvoju.
Sretan rođendan, zanosni cvijete
koji danas odrasta u ženu.
Desetog drugog osamdeset pete
tek malen, krhak pupoljak se prenu
na Suncu.
A danas, ljubica procva u svom sjaju.
Miris ljupki kao plamen vatre.
Na vrhu brijega, ponosno se diči
što za njome i pjesnici snatre.
Sretan rođendan, zemaljska sireno.
Rascvjetala se makar nebrojeno puta.
A onda kada vratiš se u vodu,
natrag svojim korijenima, sebi
znaj da nikad nećeš moć zalutat,
jer korijen tog cvijeta raste u slobodu.
