nedjelja, 30.03.2008.
Na radiju...
...pita voditelj Luku NIžetića da je čuo kako plesači (pošto je bio na Plesu sa zvijezdama) postanu bolji u krevetu i jel on primjetio neku promjenu
...a Luka će: Ja sam oduvijek bio dobar plesač hahaha 
i mislim da su se sve trebe koje su to čule (i 
skužile) 
napalile...uh, dobar splićo!! on
je normalan, vesele pjesmice ima, on je naš!!
al da je bar malo viši
- 13:30 -
subota, 22.03.2008.
Uskrs
Bešker, Inoslav: Goli blagdani
"Isusova smrt na križu je najvjerodostojnija činjenica njegova postojanja (v. Tacit, Anali, XV, 44,3): galilejski prorok smaknut je na način koji je smatran najokrutnijim i najponižavajućijim" – piše u Rječniku religija kojemu je glavni urednik nadbiskup i sadašnji kardinal Paul Poupard.
Zaista, Isus iz Nazareta usmrćen je jezovitom smrću. On je, kao i svaki nesretnik osuđen na križ bio je pribiven čavlima na dvije unakrst spojene grede, kroz šačne zglobove (a ne kroz pesti, kako se dugo smatralo i kako se likovno prikazuje – te gdje su se pojavljivale stigmate, npr. u Sv. Frane Assiškoga, ili u fra Pija iz Pietralcine kojemu je završen proces beatifikacije) raširenih ruku i kroz stopala, te ostavljen da visi o te četiri bolne točke. Uslijed položaja u kojemu je bio disanje mu je bilo otežano, tako da se postupno davio. Da bi mogao udahnuti – refleksno – morao bi se izdići na križu, dakle oduprijeti o čavle na kojima je visio, što je širilo te rane i bilo strahovito bolno. I to mrcvarenje bi se nastavilo sve dok nesretnik ne bi izgubio snagu i konačno se polako udušio. Kao znak milosti, mučitelji bi eventualno poslije nekog vremena polomili kažnjeniku ruke i noge tako da se na njih ne može osloniti i on bi se napokon ugušio. Isus je, prema svjedočenjima u evanđeljima, umro već prije (postoje medicinska tumačenja koja povezuju njegov krvavi znoj s jednim tipom šoka, u kojemu prskanje krvnih žila omogućuje da krv pređe u limfu i u znoj te tako izbije na površinu tijela – a svi ti detalji čine vjerodostojnima podatke iz evanđelja, iako je smrt na križu bila nažalost prilično česta, pa se mogla opservirati i na drugim nesretnicima).
Kad je, dakle, rimski vojnik (po predaji – Sv. Longin) htio polomiti Isusove udove, da mu skrati muke, bocnuo ga je kopljem i ustanovio da krv više ne teče – da je, znači, osuđenik već mrtav. Nije se, naime, htjelo da mrtvi nepokopani dočekaju sumrak kada (u skladu s regulama svojstvenima lunarnim kalendarima) počinje novi dan, dakle subota Pesaha, židovskog praznika. Odatle, po Wieneru, valja vjerovati Ivanu Evanđelistu, da je Isus smaknut uoči Pesaha, u petak 14. nisana, a ne ostaloj trojici koji tvrde da je smaknut 15. nisana na sam Pesah – što nije vjerojatno.
Uzrok Isusove smrti, prema tvrdnjama jednoga talijanskog liječnika, nije bio sporo gušenje na križu, već unutarnje krvarenje zbog pada. Kako je 1998. izvijestio talijanski dnevni list Corriere della Sera, a prenio austrijski Kathpress, kirurg Nicolň Cinquemani do tog rezultata došao je na temelju proučavanja Torinskog platna. Taj liječnik polazi od pretpostavke da je svjetski poznato platno s otiskom patnika doista preslika Isusova mrtvog tijela. Na temelju tragova povreda i krvi na desnoj strani gornjeg dijela tijela prema njegovoj analizi, vidljivo je da je osoba umotana u platno kratko prije samog razapinjanja teško ozlijeđena. Cinquemani pretpostavlja da je Isus na križnom putu 'nesretno pao', tako da se u njegove grudi zabio jedan od unaprijed pribijenih čavala u križ. Tako je nastao hematothorax (unutarnje krvarenje u predjelu grudnog koša), koje je pri razapinjanju na križ brzo prouzročilo smrt, tako da Isus nije poput ostalih razapetih umirao na križu polako se gušeći. Ta bi pretpostavka objasnila i glasan krik Raspetog neposredno pred smrt, o kojem izvješćuje Markovo Evanđelje. Takav bi krik, da je riječ o sporoj smrti gušenjem, bio jedva moguć ili gotovo nemoguć. Ako bi ova teorija kirurga Cinquemanija bila potvrđena, otklonile bi se i neke ranije sumnje o povijesnoj ispravnosti prvih biblijskih izvješća o raspeću.
Uostalom, evanđelja nisu ni zamišljena kao historijski dokument, nego kao vjerska didaktika – pišu noviji kršćanski egzegeti. Osim toga, prva tri sinoptička evanđelja najveći dio pozornosti stavljaju na činjenice koje možda i nisu danas najbitnije za kršćanstvo, ali su u ono doba imale poslužiti kao potvrda da su se upravo u Isusu ispunile mnoge biblijske najave i proročanstva, počev od dana kada je raspet pa do činjenice da mu udovi nisu bili polomljeni, kako nisu smjeli biti ni pashalnom janjetu (a ni kurbanu za muslimanski bajram), čime se ponajprije tom semitskom civilizacijskom krugu imalo dokazati da On jest Žrtva i jest Mesija.
Ljudi pročitajte ovu knjigu 
- 16:25 -
četvrtak, 13.03.2008.
nemam sreće (a ni pameti)...roknula sam kolokvij...i to jedina na godini
a bio je lagan...da sam barem jednom pročitala gradivo
pošto sam jedina, možda mi da da opet pišem
- 19:31 -
ponedjeljak, 10.03.2008.
sa crvenilom na licu i boli u glavi
idem...
sve se vrti
teleportiram se na fax
čitam pitanja petnajst puta
zaokružujem...nešto
vidit ćemo...
dal imam više sreće il pameti
- 16:39 -
subota, 08.03.2008.
Mjesto gdje stanuje ljubav
Jedan je dječačić upitao svoju majku:
"Zašto plačeš?"
"Zato što sam žena" - odgovorila je.
"Ne razumijem" - rekao je dječak. Mama ga je samo zagrlila i rekla:
"Nikada i nećeš".
Kasnije je upitao oca:
"Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?"
"Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene
plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori:
"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu i da se
brine za svoju obitelj u doba bolesti, nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino
dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali
povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje
kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav.
- 10:24 -
srijeda, 05.03.2008.
Najlakše je....
Bio jednom jedan bogoslov koji se 'borio' sam sa sobom...samoprozvani Divljak. Teško je prihvaćao svoju zadaću fratra...teško mu je bilo slušati jade 'običnih' ljudi koje ni sam nije shvaćao, pokušavao je davati dobre savjete...valjda mu je išlo, ali svejedno, bilo mu je teško. Najlakše mu je bilo napit se i ljubovat sa studenticom u zahodu birca u kojem su se napili....najlakše mu je bilo zvat studenticu kad bi htio uživat u čarima njenog dodira i tijela....
Došlo je ljeto i bogoslov je otišao na ljetovanje...na otok gdje franjevci imaju samostan...uživao je. razmišljao je. premišljao je. skinuo se. izašao iz samostana...našao stan, pao je godinu i stao razmišljat šta dalje...više nije zvao studenticu....opet se opio i završio sa drugom studenticom.... al za ozbač! za istinu! Nategnuo ju je, poševio...reci kakogod želiš. Ženi se sljedeći mjesec i očekuje dijete -> E TO JE NAJLAKŠE NA SVIJETU!! i tako Divljak postaje Budala!
Ljudi su glupi! Trče samo za jednom osobom i brakom i djecom! hm...zar je to najbitnije u životu?? Ako jest, hvala al ne, hvala!! Radije ću ostat 'stara cura' (glupog li naziva, bi'će od glupih ljudi) i bit trn u oku seoskih baba, predmet ogovaranja i tračeva i upiranja prstom, zaboli me živo... ako je to najbitnije u životu onda smo mi jako glupa civilizacija i narod i svašta nešto...
Čovjek. Nekad mi je netko rekao da je čovjek prekrasno, jedinstveno individualno biće kojeg je sposobno napravit bilo koja budala...tako nekako, svaki drugi komentar je suvišan
Dijete. Divno malo biće koje raste u ženi, dolazi iz žene i skup je naših gena, osjećaja...nas samih, mi u malom. Dio nas kojeg ostavljamo svijetu. Preko djece živimo dalje kad nas više nema....
Možda je to malo sebično, ako ću imat djecu bit će to upravo iz tog sebičnog razloga....ionako mi mama svaki dan ponavlja da sam sebična a ja ne mogu protiv sebe
- 20:03 -
