subota, 22.03.2008.
Uskrs
Bešker, Inoslav: Goli blagdani
"Isusova smrt na križu je najvjerodostojnija činjenica njegova postojanja (v. Tacit, Anali, XV, 44,3): galilejski prorok smaknut je na način koji je smatran najokrutnijim i najponižavajućijim" – piše u Rječniku religija kojemu je glavni urednik nadbiskup i sadašnji kardinal Paul Poupard.
Zaista, Isus iz Nazareta usmrćen je jezovitom smrću. On je, kao i svaki nesretnik osuđen na križ bio je pribiven čavlima na dvije unakrst spojene grede, kroz šačne zglobove (a ne kroz pesti, kako se dugo smatralo i kako se likovno prikazuje – te gdje su se pojavljivale stigmate, npr. u Sv. Frane Assiškoga, ili u fra Pija iz Pietralcine kojemu je završen proces beatifikacije) raširenih ruku i kroz stopala, te ostavljen da visi o te četiri bolne točke. Uslijed položaja u kojemu je bio disanje mu je bilo otežano, tako da se postupno davio. Da bi mogao udahnuti – refleksno – morao bi se izdići na križu, dakle oduprijeti o čavle na kojima je visio, što je širilo te rane i bilo strahovito bolno. I to mrcvarenje bi se nastavilo sve dok nesretnik ne bi izgubio snagu i konačno se polako udušio. Kao znak milosti, mučitelji bi eventualno poslije nekog vremena polomili kažnjeniku ruke i noge tako da se na njih ne može osloniti i on bi se napokon ugušio. Isus je, prema svjedočenjima u evanđeljima, umro već prije (postoje medicinska tumačenja koja povezuju njegov krvavi znoj s jednim tipom šoka, u kojemu prskanje krvnih žila omogućuje da krv pređe u limfu i u znoj te tako izbije na površinu tijela – a svi ti detalji čine vjerodostojnima podatke iz evanđelja, iako je smrt na križu bila nažalost prilično česta, pa se mogla opservirati i na drugim nesretnicima).
Kad je, dakle, rimski vojnik (po predaji – Sv. Longin) htio polomiti Isusove udove, da mu skrati muke, bocnuo ga je kopljem i ustanovio da krv više ne teče – da je, znači, osuđenik već mrtav. Nije se, naime, htjelo da mrtvi nepokopani dočekaju sumrak kada (u skladu s regulama svojstvenima lunarnim kalendarima) počinje novi dan, dakle subota Pesaha, židovskog praznika. Odatle, po Wieneru, valja vjerovati Ivanu Evanđelistu, da je Isus smaknut uoči Pesaha, u petak 14. nisana, a ne ostaloj trojici koji tvrde da je smaknut 15. nisana na sam Pesah – što nije vjerojatno.
Uzrok Isusove smrti, prema tvrdnjama jednoga talijanskog liječnika, nije bio sporo gušenje na križu, već unutarnje krvarenje zbog pada. Kako je 1998. izvijestio talijanski dnevni list Corriere della Sera, a prenio austrijski Kathpress, kirurg Nicolň Cinquemani do tog rezultata došao je na temelju proučavanja Torinskog platna. Taj liječnik polazi od pretpostavke da je svjetski poznato platno s otiskom patnika doista preslika Isusova mrtvog tijela. Na temelju tragova povreda i krvi na desnoj strani gornjeg dijela tijela prema njegovoj analizi, vidljivo je da je osoba umotana u platno kratko prije samog razapinjanja teško ozlijeđena. Cinquemani pretpostavlja da je Isus na križnom putu 'nesretno pao', tako da se u njegove grudi zabio jedan od unaprijed pribijenih čavala u križ. Tako je nastao hematothorax (unutarnje krvarenje u predjelu grudnog koša), koje je pri razapinjanju na križ brzo prouzročilo smrt, tako da Isus nije poput ostalih razapetih umirao na križu polako se gušeći. Ta bi pretpostavka objasnila i glasan krik Raspetog neposredno pred smrt, o kojem izvješćuje Markovo Evanđelje. Takav bi krik, da je riječ o sporoj smrti gušenjem, bio jedva moguć ili gotovo nemoguć. Ako bi ova teorija kirurga Cinquemanija bila potvrđena, otklonile bi se i neke ranije sumnje o povijesnoj ispravnosti prvih biblijskih izvješća o raspeću.
Uostalom, evanđelja nisu ni zamišljena kao historijski dokument, nego kao vjerska didaktika – pišu noviji kršćanski egzegeti. Osim toga, prva tri sinoptička evanđelja najveći dio pozornosti stavljaju na činjenice koje možda i nisu danas najbitnije za kršćanstvo, ali su u ono doba imale poslužiti kao potvrda da su se upravo u Isusu ispunile mnoge biblijske najave i proročanstva, počev od dana kada je raspet pa do činjenice da mu udovi nisu bili polomljeni, kako nisu smjeli biti ni pashalnom janjetu (a ni kurbanu za muslimanski bajram), čime se ponajprije tom semitskom civilizacijskom krugu imalo dokazati da On jest Žrtva i jest Mesija.
Ljudi pročitajte ovu knjigu 
- 16:25 -
