četvrtak, 01.10.2009.

Kratka ljubavna priča

Osjetila sam kako se iskradaš iz tople postelje. Potiho silaziš s kreveta da me ne probudiš i izlaziš iz sobe. Nije te bilo dugo, skoro cijeli tjedan, a onda si iznenada stigao…kao i svaki put.

Na pučini sam ugledala točkicu, a nakon nekoliko minuta točkica se pretvorila u obrise male barke. Stajala sam nijemo na obali i gledala prema horizontu nadajući se da si to ti. Bura je divljala i nosila sve pred sobom. Mrsila mi je kosu, bacala pijesak i prašinu u oči. Hladno je kada zimi puše bura, pronađe i najmanju rupicu, uvuče se u svaki kutak odjeće i tijela, pa ledi krv u žilama. No ja sam i dalje stajala na obali, a srce mi je počelo poskakivati od iščekivanja i sreće kada sam ugledala poznate konture one tvoje male barke koja se inatila divljem moru pokušavajući pobijediti valove i vjetar.

Pomogla sam ti privezati brod. Sišao si, umoran i ispijen, ruke su ti vonjale na ribu. Poljupcem si osušio moje suzne oči…uvijek se ponovo iznenadim kada shvatim koliko volim te tvoje plave oči i težačke ruke…ušli smo u kuću, a na ognjištu je tinjala vatra. Crnika je tiho pucketala, a ja sam te kriomice promatrala. Sjeli smo i šutke promatrali vatru. Miris kave je ispunio sobu, a ja sam ti se primakla i spustila glavu na tvoja prsa. Uspavljivao me ujednačeni ritam tvog srca. Zagrlio si me i bez riječi poljubio. Tvoje me oči otjeraše do postelje. Htjedoh ti reći da te volim, no poljupci tvoji su bili brži. Začas se nađoh u tvom naručju. Savladala me težina tvog tijela, a želja da ponovo budem tvoja je otjerala zimu.

Nije mi smetalo što su soba i postelja hladne, što si neobrijan i što na rukama imaš stotine metara riblje mreže. Htjela sam takvog, umornog i neispavanog, bez parfema i pjene za brijanje, bez kremica, bez predumišljaja, htjela sam samo tebe. Jedno drugome kidasmo odjeću, dodirujući se, naježene kože, umotani u hladne, bijele lancune…miris lavande iz nekih toplijih dana se miješao s mirisom tvojih ruku, prolazila sam ti prstima kroz kosu, ljubila te po vratu. Bura je lupala po prozorima, zavijala, a ja sam se osjećala sigurno u tvom snažnom zagrljaju. Kada bi ovaj trenutak mogao trajati vječno. Trenutak spajanja, trenutak kada vodiš ljubav sa mnom. Kada bi barem bura puhala vječno, tada bih bila sigurna da bi sa mnom ostao zauvijek.

Bura donosi sunce i mirno more, a more mi uzima tebe. Znam da te ne mogu vezati jer u tvojim žilama je more. Ljubav koju meni daješ neće nikad biti ravna onoj ljubavi koja te tjera na more. To su dvije različite stvari. I zato sam zahvalna moru što mi te ponekad malo posudi, da me maziš, da me miluješ po kosi, da mi šapućeš neke stare stihove, da me ljubiš po grudima…iako i dalje potajno želim da bura ne prestane.

Priznajem da samo sebična. Želja koju u meni izazivaš muti mi razum, pa ponekad zaboravljam da ljubav znači dijeljenje. Jedina stvar s kojom te želim dijeliti je moja postelja.

…Toplo nam je ispod pokrivača, zagrljeni smo, iscrpljeni. U tvojim očima je sreća i mir, opet te ljubim, opet te želim. Udovoljavaš mojim prohtjevima, čitaš me kao otvorenu knjigu, i dok me ponovo vodiš do vrhunca, čujem tvoje riječi pomiješane s udarima bure…volim te, mala…

Zasjalo je sunce, a bura je prestala. Obrisi barke nestaju na horizontu. Suze mi neprimjetno teku niz obraze. Razmišljam o tebi, gledam tupo u daljinu. I dalje osjećam miris lavande i ribe…i zovem buru…

utorak, 01.09.2009.

Kasarna

Krenusmo oko 7, nakon kraćeg doručka. Ruta je bila poznata – od Lovrana, s obale, na 0 m nadmorske visine, pa do Vojaka – vrha Učke na 1396 m (ili 1401 m ako vam ostane snage , pa se popnete i na kulu Vidikovac). Sunce se sramežljivo uzdizalo iznad prekrasnog Lovrana, a mi smo se dogovarali kojim putem da krenemo do vrha. Najteža opcija je preko stotina i stotina stepenica koje vode iz Lovrana put gore, pa na planinarski put, dok one malo lakše opcije nude vožnju do Poklona (planinarski dom na 922 m), a nakon vožnje, šetnja do vrha.

Moja nastojanja da krenemo u avanturu osvajanja planine s mora je naišla na veliko neodobravanje i negodovanje, te se nakon kraće prepirke moje (ne)veselo planinarsko društvo i ja raziđosmo u ne baš prijateljskom tonu, a zahvaljujući ogromnoj količini inata što resi moju osobnost krenuh put vrha od nule.

Onaj, koji je prošao ovu rutu jako dobro zna da se već nakon prvih stotinjak stepenica gubi snaga, te se zadnji atomi iste čupaju iz pete i zuba, a u određenom trenutku se nađete u situaciji da rukama podižete noge sa stepenice na stepenicu. Nikako nemojmo zaboraviti da čitavo vrijeme na leđima nosite pretrpanu naprtnjaču jer pravi planinar mora biti uvijek spreman za sve situacije…

Nakon pustih stuba stigoh do prve markacije, te sigurnim korakom krenuh dalje,u osvajanje ove veličanstvene planine. Uz pomoć karte i nekoliko susretljivih mještana pronađoh svoju planinarsku stazu, i nakon skoro 6 sati hoda i isto toliko litara prolivenog znoja nađoh se na samom vrhu ove ljepotice, a ona me zauzvrat nagradi prekrasnim pogledom prema moru i kvarnerskim otocima.
Moju sreću je jedino pokvarila činjenica što je onaj nesporazum između mene i mog (ne)veselog društva bio malo veći nego što sam očekivala, pa se nakon skoro dva sata čekanja i bezuspješnog čavrljanja sa njihovom „automatskom“ sekretaricom odlučih sama spustiti nazad, a kako je vrijeme bilo uistinu lijepo, a dan dug, krenuh samouvjereno prema dolje.

Spuštanje je često puno teže nego uspinjanje jer su vam mišići već umorni, pa ste podložniji ozljedama i raznim uganućima. Ta činjenica se pokazala kobnom u trenutku kada sam već pomislila da sam stigla do cilja…u podnožju su se nazirale prve kuće, a ja umjesto da gledam pred sebe (i pod sebe) zakoračih u prazan prostor. U trenu sam izgubila tlo pod nogama i survala se desetak metara niže i tko zna koliko bih se još tako sanjkala da mi naprtnjača nije zapela za neki smiješan grm, a ja se tad nađoh na koliko toliko sigurnom terenu.

Pribrala sam se, popravila frizuru i ustala…u isti tren sam se ponovo skljokala jer sam vjerojatno tijekom spusta uspjela uganuti gležanj, te mi nije preostalo ništa drugo nego da se pouzdam u milost i nemilost naših mobilnih operatera ne bi li barem pronašla jednu crticu signala – no sreća po tom pitanju nije bila na mojoj strani.
U početku mi je bilo skroz blesavo, no nakon pola sata nemogućnosti kretanja počeh zvati u pomoć…i svece, i vragove…i državne institucije, i mobilne operatere…

Kroz krošnje sam shvatila da je sunce počelo padati, znači mrak će, a mrak nosi šuškanje i zvijeri, a možda i zmije…pomisao na te gmazove iz mene izvuče zastrašujući urlik iza kojeg je veoma brzo uslijedilo pucketanje grančica i šuštanje lišća pomiješano s lavežom pasa…
Nakon samo nekoliko minuta do mene dotrčaše dva umiljata goniča i jedan, ne toliko umiljat, vlasnik.
…- a za Majku Božju, dost' mi je vas ludih planinara - zavapi ovaj čudan gospodin. Ja skrušeno slegnuh ramenima – a što sad, hoćete li mi pomoći ili ne? – ma 'oću, samo malo –
Moj „spasioc“ se polako spustio do mene, te se uz nekoliko jauka (što mojih radi boli, što njegovih od muke) nađosmo na puteljku. – Ali ovo nije planinarski put – rekoh, - znan – odvrati on – bi li šinjorina na noge doli? – a ne bi - rekoh …
Ubrzo stigosmo do simpatične kamene kućice dobro skrivene od „važnijih“ planinarskih ruta i znatiželjnih planinara. Uskočih unutra, te odmah posegnuh za mobitelom – a nema van tu uvik signala šinjorina – reče mi izbavitelj.
Tužno uzdahnuh, a on mi se približi. I tek me tada ošinu prokleto plave oči na pomalo tajnovitom licu. – a ne boj se, da vidin što je s nogom – ma, valjda sam krivo stala i odeee - …
Otišao je do kuhinjskog ormarića, te se vratio sa flašom kvasine i malo gaze. – Ovo bi trebalo pomoći da sutra možeš hodati – reče mi – daj sad nogu vamo –
Izuh se, i na moju veliku žalost , shvatih da mi je desni gležanj poplavio i otekao, te mi zaista ne ostaje ništa drugo nego da poslušam ovog mističnog gospodina i „dam mu nogu“…

Hladan oblog od kvasine je brzo umirio bol, a mi se nađosmo u ugodnom čavrljanju uz čašicu domaćeg crnog vina, sira i pogače.

Spustila se svježa, ljetna noć obasuta zvijezdama, a mi se nekako zbližismo, kao da se znamo godinama – ipak vino govori više jezika od nas običnih smrtnika. Zaredalo je tako nekoliko tura vina, pa nekoliko mijenjanja obloga i onda, kao grom iz vedra neba, prislonih svoje usne na njegove i poljubih ga.
U tom divnom trenutku potražih zvijezde u njegovim očima, te muškost ispod pojasa. Pomalo nespretno pokušavasmo se osloboditi odjeće , stola i stolica, vina i sira, te se na jedan, meni neobjašnjiv način, nađosmo u postelji.

Njegov vreli dah je milovao moje obraze i vrat, a spretne ruke ubrzo nađoše skriveni put do mog tijela. Nagi, usamljeni i željni spojismo se te noći, ispod zvjezdanog neba na Učki, u jednu prekrasnu ljubavnu simfoniju radi koje odsvirasmo nekoliko biseva.
Jutarnje sunce je pokucalo na prozor i poškakljalo nas po nosu, a ja iskočih iz kreveta…tek se tada sjetih što mi se dogodilo dan ranije, te se još prpošnije bacih na svog spasitelja jer shvatih da je bol nestala, a proporcionalno tome, želja je porasla…

Bio je savršen i veličanstven, jutarnje oran, nezasitan, ali prije svega gentleman …i u ovom času osjećam njegove vrele usne na obrazu, spretne prste na grudima, tvrdoglavo krutu muškost na preponama…i vidim more i otoke u daljini, a s druge strane, još dalje, naziru se vrhovi Ćićarije…kakva li tek ona blaga skriva?

četvrtak, 20.08.2009.

ohhh - erotika cista

Prikrao si se iza jednog velikog suncokreta i drsko me štipnuo za guzu. Cijuknuh i naglo se ispravih, motika mi pade do nogu. Okrenem se prema tebi, ljutito te gledam, a ti mi se vragolasto smijuljiš i skidaš me tim garavim očima.

Okruženi s nekoliko redova kukuruza i suncokreta, zaštićeni od jakog sunca i pogleda sa ceste tiho prilazimo jedno drugom. Brišem znoj sa čela. Snažno me uzimaš u naručje, stišćeš mi grudi, ljubiš me, ližeš me po vratu, rušiš me na tlo…Kroz lišće kukuruza se probija sunce, smeta mi, ne vidim te dobro, škiljim, čupam tvoje crne kose. Ljubim te silno, a ti mi trgaš bluzu, pohlepno gutaš moje grudi. Po nogama me škaklja trava…ili su opet mravi.

Bez riječi se prepuštam tebi. Tvoj dah pali moje tijelo. Zavlačiš mi ruku pod suknju, polako kliziš prstima po mojim butinama…uvlačiš prste pod rubove gaćica, prebireš čipku, čupkaš me po dlačicama.

Nestrpljivo te hvatam za hlače i otkopčavam ih. Grozničavo pokušavam doći do tvog tvrdog kurca. Širim noge ne bi li ti se još više približila. Uhvatila sam tvog krutog. Gledam njegovu sjajnu uzdignutu glavu na vrelom srpanjskom suncu. U međunožju mi je opća pomutnja, a u glavi nedoumica…pušiti ili se odmah nasaditi. Uzimam ga s obje ruke, kao najveće blago, sa strahopoštovanjem spuštam svoje usne na vrh, a onda zaboravljam na pristojnost te ga halapljivo gutam.

Klečiš, stenješ, previjaš se, njišeš se sa suncokretima. Volim te dragi, volim te dragi gledati kada tako „patiš“…patim i ja dušo, patim da mi ga staviš, da me razvališ…u mislima ti šapućem, a ti me čitaš.

Prekidaš mi igru, ponovo me rušiš na tlo. Silovito i tvrdo ulaziš u mene. Bol i zadovoljstvo miješaju se s mojim nemoralnim krikovima. Svom težinom me pritišćeš o zemlju. Osjećam male kamenčiće pod leđima. Miris zemlje djeluje kao afrodizijak, pa je ono što je trebalo biti tek slatko ljubakanje preraslo u životinjsku jebačinu.

Čvrsto me stišćeš za guzove, pričaš mi neke sitne prostote na uho, a ja te ne slušam previše. Svu svoju energiju usmjeravam na spajanje s tvojim ogromnim, pravilnim i krutim. Između krikova i uboda te štipam i lupam po goloj stražnjici ne bi li maksimalno produljila tvoj boravak u meni. Provociram te i zadirkujem, prijetim se, lažem, grizem.
Nutrina mi kipi, sva se tresem. Trebam te takvog nabreklog i rastućeg. Trebam te još malo, baš sad, kad me škaklja u zglobovima i zubima, a svrbi u međunožju…

Tražim pravi ritam, lutam pod tobom, izvijam se, hvatam te u klinč, ne puštam te. Zločesto me hvataš za ruke, želiš me prikovati za tlo, ali oči tvoje ne lažu, znam da me voliš.

Pokušavaš usporiti – ne dam ti dušo, sad ili nikad...poljem se prolio krik, a sa obližnjeg stabla odletje jato vrana…ž

Izvor: erotske price

srijeda, 05.08.2009.

Pljustavi sex

Pljušti već četvrti put danas.
– Ljeto nas ne voli ove godine –
pomislih u sebi dok sam pokušavala obuzdati kišobran u naletu olujnog vjetra. Tople, krupne kapi uništiše moj izgled „djevojke u ljetnoj haljini“, pa se ovako pokisla i tužna uvukoh u prvi otvoreni haustor ne bi li sačuvala ono malo ponosa i suhe robe što mi je ostalo.

Rano predvečerje, rijetki prolaznici, nervozni vozači – a ja u vlažnom haustoru. Nebo se smrklo, uzelo pod ruku tvrdoglavu kišu i ne popušta. Zid je hrapav, a od poda se diže smrad ustajale mokraće. Kuda da se okrenem? Gdje da sjednem?
- Imate li možda vatre? – ošinu me hrapavi muški glas koji je dopirao sa stepenica..
- Ne, žao mi je, nemam – odvratih bojažljivo.
– Ne pušite? –
- Ne -,
- Šteta - …

U trenu mi se pred očima pojavila slika manijaka. Strah se iz mozga sjurio niz kralježnicu, udario u listove i pete, pa se ukočeno naslonih na zid očajno promatrajući prokletu kišu koja je padala sve jače. Nisam imala hrabrosti okrenuti glavu prema stepenicama. Samo sam se nakašljala, izvadila mobitel i pokušavala raditi nešto smisleno i hrabro. Nisam znala da li je još tamo, ili je izašao iz nekog od stanova, ili se također krije od kiše, ili vreba…

Začuh korake na stepenicama. Skupih ono malo kuraža i okrenuh se. Iz polutame mi se približavala neka prilika. U sekundi se našao ispred mene. Visok, neobrijan, možda i prosijed, a možda i ne, ne znam – strah je bio jači. U sumraku mu zabljesnuše oči. Kriknuh od straha.
– Šššššš –
Osjećala sam njegove prljave i pohlepne ruke na svom tijelu. Dah od kiše, duhana i jeftine vodke. Mokra kosa, mokro i vrelo tijelo.

Skamenjena i zbunjena dopustih mu da mi se približi još više. Mozak radi sto na sat, ali ruke ne slušaju, samo vise dok ih neki stranac ljubi. Želim se oduprijeti, braniti se, no dodir mu je siguran i čvrst, izazivački, pokvaren, istovremeno mekan, naelektriziran.

Dopuštam mu da me stisne o zid. Pokušavam mu uhvatiti pogled. Želim znati da li ću se predati zvijeri ili čovjeku. Zadnji trzaji dana otkrivaju mi dva ledena, plava oka. Hoće li me poljubiti…zaista glupa misao. Ironično se nasmijah se sama sebi jer shvatih da žene i u najjebenijim situacijama traže romantiku.

Umjesto jezika i poljupca osjećam njegov nabrekli kurac na svojoj mokroj haljini. Otkopčava hlače, a ja se ne ljutim. Čvrsto me uzima u ruke, diže me i ponovo prislanja na zid. Trga mi gaćice. U meni se izmjenjuju strast, strah i želja. Hvatam ga za kosu. I tada me ljubi, iznenada i neplanirano se nalazim u situaciji gdje se u potpunosti prepuštam nepoznatom čovjeku, oslonjena o zid smrdljivog haustora, dok ranovečernja srpanjska bujica počinje stvarati probleme lokalnom komunalnom poduzeću.

Pratimo ritam kiše, no kiša polako usporava, čini mi se da staje. Naši uzdasi nadglasavaju kišu. Još nekoliko trzaja i kiša je stala. Uspuhani, znojni i mokri stojimo naslonjeni na smrdljivi zid haustora, a noćna rasvjeta se pali. Zagrljeni i sami u tami.

…Više ne pljušti, on me vodi u svoj stan, pijemo vod(k)u dok mjesec proviruje iza tamnih oblaka…

nedjelja, 02.08.2009.

Erotske priče

Na adresi www.erotske-price.in otvoren je web site s erotskim pricama svih vrsta.
Nadamo se da cete uzivati citajuci price :D

<	listopad, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv