Gojzerice lutalice
nedjelja, 17.09.2006.
I dalje ništa...
Od planinarenja i dalje ništa
. Zabrana do daljnjeg. Živac u nozi vodi svoju politiku. Možda sam i ja prenaglila. Trebala sam mirovati, no nemirni duh mi nije dao mira. Treba dosta vremena da se upala smiri i živac vrati na svoje mjesto, bar bih ja to trebala znati kao medicinar, no ne mogu mirovati!!!! Tako su moji planinari otišli na Triglav, a ja sam kod kuće ostala pod dekicom i plakala od tuge 
. Ruksak je bio napunjen do vrha, još je samo trebalo ubaciti naše popularne "gumene" planinarske senviche, kada mi se vratila bol u nozi i obznanila da za mene ponovo dolaze dani tuge.
Sada hodam kao Herr Flick iz ´ Allo,´ Allo...
Pomirila sam se ( jesam li?! )
sa situacijom i shvatila da se ne može protiv prirode. Možda iduća godina bude bolja što se zdravlja tiče. Ne znam znate li kakav je to osjećaj, no ne želim ga nikom. Preko tjedna još nekako, no kada dođe vikend želim iskočiti iz vlastite kože. Mrzim biti vezana za jedno mjesto 
i razmišljati što ima na televiziji kada je opće poznato da je program čista katastrofa. Ni čitanje mi više na predstavlja zadovoljstvo, jer tako popunjavam "rupe" preko tjedna.
Danas sam uspjela otići u Osijek i sasvim slučajno se zatekla na međunarodnoj izložbi pasa. Kako je digitalac uvijek uz mene fotkala sam ta predivna četveronožna stvorenja. Best in show je naravno uvijek najljepši dio pa evo nekoliko fotografija. Osobno obožavam dugodlake pse i tu sam se našla na svom. 
Ponosni vlasnik Newfoundlandera, najljepši pas cjelokupne izložbe
Šampion bez gazde :-)))
Afganistanski hrt, najljepši pas u svojoj skupini, vrhunac elegancije
Shi Tzu najljepši pas u svojoj skupini
Moj favorit Maltezer
Tornjak sa originalnim vlasnikom, na žalost bez nagrade
Ovi dečki su cijelu stvar promatrali sa strane. Dva Bobtaila
Briard u best in show-u
utorak, 05.09.2006.
Papuk 03.09.2006.
Nakon dužeg vremena sam se otisnula od kuće, što dalje od kreveta. Sreća pa je prvo planinarenje nakon dugog mirovanja bio Slet planinara Slavonije na Papuku.
Okupljanje je bilo na Poljanici ponad Velike između 9 i 10 h. Domaćini su se zaista potrudili i podigli dovoljno šatora pod kojima se veselo kuhao planinarski grah s kobasicama, a sve to je još dopunjavala živa glazba.
Skoro cijela ekipa iz autobusa
Nas četvoro smo odlučili odmah krenuti sa planinarenjem da izbjegnemo gužvu pri usponu. Dan je bio iznimno topao, pa smo se radovali prolasku kroz gustu šumu koja nas je pratila sve do vrha Malešćaka ( 727 m ) uz glazbu koja se čula sa Poljanice. Kako sam pet tjedana bila neaktivna, moram priznati da mi se kondicija bila na nuli, dok su se svi ostali penjali poput brdskih koza, ja sam teško disala i čudila se kako sam "ispala iz štosa."
Dok smo se penjali zastajkivali smo i uživali u fotografiranju raznih buba i prekrasnog bilja, pa je sve bilo zanimljivo i veselo.
Na vrhu smo udarili žigove i otišli na miru pojesti ručak iz ruksaka. Društvo nam je cijelo vrijeme pravio skakavac koji se dobrano udomaćio na Romanticusovoj jakni :-)
Nismo se penjali na sam Papuk ( 953 m ), jer se nije moglo ući u vojnu bazu iako su nam obećali da će baza biti otvorena za razgledanje. Dio ekipe je otišao na Ivačku glavu ( 913 m ), a mi smo se spustili u podnožje i otišli do bazena u Velikoj. S obzirom na prethodnu upalu živca u nozi kupanje mi nije bilo na pameti, pa smo se popeli do planinarskog doma Lapjak koji je u vrlo lošem stanju :(. Nismo se mogli načuditi kako jedna tako lijepa i velika zgrada propada u kraju koji ima tako veliki planinarski potencijal usred ravnice.
Pogled na Papuk i vojnu bazu
Jedino zmije hode stazom prema domu Lapjak :( i ostavljaju košuljice
Lapjak iznad Velike
Tako je konačno i za mene završilo vrijeme uzdisaja :) i eto me u funkciji, iako je početak skroman, no za mene jako značajan.
Zasluženi odmor za lijevu i desnu čarapicu :-)
