Gojzerice lutalice
ponedjeljak, 15.08.2005.
Povratak otpisanih
Malo sam se izgubila...mislim na godišnji. Nije to neka velika stvar...uzmeš milion sitnica koje ti zasigurno neće trebati u tih desetak dana, jer većinu vremena provedeš na plaži, ali kako sve to mirne duše ostaviti kod kuće????? Stvarno, nema smisla. Onda uzmeš nekoliko kofera na kotače, koji otpadnu odmah kada zamakneš iza kućnog praga... Ma da, sve su to čari ljetovanja i prije nego kreneš! No malo sam ovaj puta pretjerala. Ne u smislu pakiranja, jer uvijek pretjeram ( ipak sam žensko) tako da to i nije novost, nego umjesto kotača prvo mi je otišla k jarcu ona nesretna ručka koju lijepo izvučeš i koja ti služi da kofer držiš pod kontrolom, ona ručka s kojom ga natjeraš da poslušno ide za tobom. To mi se dogodilo u prvih 5 minuta kako sam se otisnula od kuće. A kada sam stigla na kišni Jadran, a odmaralište bogu iz hozntregera, odmah mi je otpao točkić, tako da nije bilo ni ručke ni točkića.... Pa sretno mi ljetovanje, jel!?!
Vrijeme pitate?...Od deset dana, tri su bila vrlo lijepa, podsjetila sam se kako izgleda sunčan dan na moru bez juga ili bure, dva dana su bila kišna uz orkansku buru, tako da iz sobe ni nos nisam provirila, dva su bila sa super južinom pa me bolila glava, a ostatak do deset dana je bila kombinacija svih ovih stvari. Uglavnom, nezaboravno.
Uvukla sam se u svoju ljušturu i samo provirila dva znatiželjna oka van, nisam nikom dopustila da mi se previše približi, jer nema smisla kada ljetuješ sa pedesetak znatiželjnih sumještana pričati bilo šta o sebi. Ovako sam im prepustila na volju i maštu pa neka u svojim pametnim glavicama zamišljaju mene kao....zločestu maćehu, dobru majku, odbjeglu nevjestu, ženu u pubertetu ili kako im već drago.
Nekoliko stvorova mi je isplazilo jezik i to onako iz duše, no nisam se uopće naljutila. Razumjela sam kako je to biti na uzici neke nemilosrdne gazdarice koja ti ispred nosa klepeće s japankama, vodi te okolo kao da te zanimaju koje kakve stare građevine, a nigdje slasne kosti na vidiku. I šta im drugo preostaje nego plaziti jezik svima koje vide. Dobro smo se razumjeli jer i ja sam se osjećala vrlo slično.
Pubertetlija je napravio pomak u kulturnom uzdizanju. Skočio je sa Garfielda na Alan Ford što me skoro financijski dotuklo. Pa ljudi moji znate li vi koliko košta jedan Alan Ford?! Čista pljačka, ali naravno da sam popustila i sada imamo zavidan broj tih stripova, onih klasika, jer novi i nisu ništa posebno... No odat ću vam tajnu, ja sam strastveni ljubitelj Alan Forda. Svojevremeno sam imala sve brojeve i kada sam se " sretno" udala, ex je rekao da "te stvari" čitaju samo nenormalni ljudi...Onda sam sve brojeve prodala i kupila kompletnu opremu za nadolazeću bebu, a sada mi je prestrašno žao, a i pubertetliji isto. Rekao mi je da je to najgora moguća stvar koju sam napravila u životu. Ljudi, ovo je definitivno dokaz da je moj, konačno par mojih gena, o jeeeeeeee!!!
Imala sam bliski susret sa škorpionom...brrrr, baš ružan stvor, no izgleda svoj svog nađe. Nije ni čudo da ljudi zaziru od nas škorpiona, stvarno smo ružni. Bljakkkkk...Vidite na slici kako to izgleda, jer je to upravo taj s kojim sam se srela oči u oči.
Eh da...pa nisam vam rekla, nosila sam i televizor na more, pa si zamislite sada nas dvoje turista. Jedno u zakašnjelom pubertetu, a drugo u nadolazećem....Bili smo prepoznatljivi na kilometre, gurkali smo se, smješkali, smijuckali, promatrali svijet, pokazivali prstom ovo ili ono i sve u svemu bilo je dobro :-)...baš onako pubertetski!
