Letters of Ithiriel
If I caught the world in an hourglass
Uvijek sam sve krivo shvaćala. Pa si mi objašnjavao. Iz perspektive lijevog. Iz perpektive desnog. Pa što ako bi tu bilo više njih. I onda si nekako sebe uglavinjao u sredinu, pa dočarao vrtlog, pa umirio vrtlog, ostavio tenzije, obojao svaku svojom bojom, dodao još nekoliko perspektiva, i onda, onda.... Rekao nemoguće. Oduvijek mi se kosa na glavi dizala od tvojih objašnjenja. Nikako nikada u svim tim slikama nisam vidjela niti tebe niti tvoje potrebe niti tvoje osjećaje niti bilo što što bi bilo ikoje boje osim sive. S vremenom sam se umorila. Prestala sam slušati svaku tvoju teoriju sa tisuću postulata koje si obarao za dah, dva. Nije imalo smisla. Sva ta žrtva. Svo to poricanje očitog. Sav taj dijapazon boja koje su sve zaspale na kraju dana u magličastom sjaju tvog plavog oka. Kao da su umrle. Dah, dva, tata. I više nas nema. Ni mene, ni tebe, ni svih riječi koje si ti rekao, a ja prešutila. Ne postoji psovka koju bi sad izgovorila a da bi me zadovoljila. Isto se odnosi na sva tvoja objašnjenja. Ali ja sam uvijek sve krivo shvaćala, iako je prekasno da krenemo opet od toga. Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
Tata.
