Pokušaj promjene
Koliko je teško promijeniti način života kad dođete u 40-te? Naravno da sa svih strana pljušte knjige i razni tekstovi o samopomoći i samoiscijeljenju, a ni svakodnevnih astro savjeta ne manjka, no kako si stvarno pomoći. Ja sam žena ušla u okruglu 40-u za koju sam strahovala da će donijeti svakojake promjene, naravno na bolje. Od straha za tridesete nisam osjetila ama baš ništa iako se ženama pripisuje ta godina kao nekakva granica za ulaz u neko novo razdoblje.
I eto me sad sa puno slobodnog vremena .Od dva posla koji sam godinama radila više nemam ni jedan, i ne nije netko drugi kriv, to su bile više-manje moje odluke i nekako su se nametnule same po sebi, tada se to činilo kao dobar put. Dijete, jedno, je ušlo u pubertet, divne petnaeste, prvi gimnazije i puno istraživanja u svim pogledima, sve manje treba mamu kao osobu s kojom će se pomaziti, porazgovarati ili prošetati jer čemu inače služe sve prijateljice, poznanici, susjedi, a i prvi dečko se eto pojavio u životu. Sreći nema kraja. I sve je to normalno i sve to tako i treba biti, ali kako se nositi sa tim promjenama za koje sam znala da će doći. Muž po cijeli dan radi i o njegovom poslu već duže vrijeme ovisi naša obiteljska egzistencija i hvala Bogu, to samo tako kažem jer inače sam ateist i nisam se kroz život baš susrela sa nekim oblikom Božje milosti ili naklonosti, ni kroz sebe a niti kroz meni bliske ljude koji su vjernici, dobro nam je. Uvijek može bolje, ali i gore, pa ću sada ostati na tome da nam je dobro jer u državi u kakvoj nažalost živimo imati posao i redovna primanja koja mogu pokriti osnovne troškove, a uz to omogućiti djetetu školovanje, marende, izlaske i nove tenisice ili jaknu, može se reći da nam je dobro.
Zašto uopće ovo pišem pitam se sada? Papir, u ovom slučaju monitor, trpi sve kažu ljudi, a i nekako mi se čini lako istresti sve što mi je u glavi na ovaj način, a u glavi mi je totalni kaos!!! Već danima i tjednima imam promjene raspoloženja, hodam po doktorima ne bi li mi rekli što mi je, anksioznost me uzela već par puta tako da sam i na hitnoj pomoći završavala, a sve zbog filmova u glavi, to su mi kasnije objasnili. Od dijagnoza su mi konstatirali gastritis i višak kiseline zbog čega imam bolove pod desnim rebrom, mada moja homeopatska liječnica sada kaže da je tu jetra ( a i to sam ultrazvukom pregledala i nalazi su sasvim dobri). I to je zaprvo to. Doktorica kaže da misli da mi ne treba psiholog ili psihijatar, homeopatska doktorica ili kako se to već zove kaže da odem na bioterapiju da mi se energija u organizmnu malo presloži, a ja evo pišem blog.
Trenutno me ništa ne boli, muža još nema, dijete je u školi, pas spava, vatra gori i toplo mi je, gladna nisam, ali sama jesam. Sama sa svojom zbrkom u glavi i pitanjima što mijenjati da opet budem ona ja kakvu poznam i kakvu volim jer ova ja mi nije baš draga niti simpatična, a i ne poznam ju baš dobro jer nisam sigurna kako će već sljedeći tren reagirati. Nepredvidiva neka ja je zavladala. Osjećam li se sada bolje nakon izbacivanja ovih osnovnih stanja sebe? Pa i ne baš osim što mi je prošlo nešto više od pola sata, a da nisam pogledala na sat, do sada.
Ako ovo itko i bude pročitao baš me zanima može li se išta shvatiti...e tu sad nastupa zabava čini mi se...ma ja ovo ionako samo malo za sebe jer kažu da vremenom postane lakše. Ne zamaram svoje najbliže ponovnim raspravama kako sam i što mi je, prijatelji misle da mi je bolje i neka tako za sad i bude, a nova promjena raspoloženja sigurno već negdje čuči i čeka da se pojavi sa prvom novom vijesti o bilo čemu (ovo znam da nije dobro- to je tipična autosugestija), ali ovaj put glasno sebi kažem da ako ta promjena i dođe bit će pozitivna i sa smiješkom prihvaćena jer odlučila sam potražiti onu ja koju znam...
