I što preostaje kad i svako sjećanje na rajske vrtove nestane?
Što preostane kad ugase se i svjetla
Kad i mjesec zaboravi na Zemlju
A Sunce umre na Božjim rukama?
Što preostane od svih onih patnji,
Od ljudskih težnji
Ljudske sreće?
Što preostane kada i voda,
Oceani, mora, rijeke, jezera
Ispare u vrelini bijesa svemira;
Što preostane?
I ne mogu, a da se ne pitam:
Da li smo ikada živjeli,
Ili je sve oduvijek živjelo nas?
***
Odlaziš?
Smirajem mirisa tek ocvalih trešanja
U lugu trnjem oplakanih kupina.
Odlaziš...
Kroz puste stepe životnih skretnica
Kroz osuhla sjećanja uzburkane sjete.
Ti odlaziš...
Zarobljena u spokoju drevnih ruševina
Uz slatkoću grijeha
Tugu dogorjelih vatri
Zimom raspadnutog srca...
Odlaziš...
Tonovima Faunove frule
Svilenkastim nitima paukove mreže
Smijehom iscrtanog dječjeg Sunca
Kipom sleđene ljudske patnje.
Ti odlaziš!
Ne ostaješ...
Na tronu od kredom iscrtanih vratnica
Zaboravljena prašinom riječi
Prašnjavih stranica
Izgubljenih bajki.
Ostaješ...
Crvenom serenadom
Crvenih cvjetova
Zarobljena...
|
