|
|
|
Vikend u Beogradu Prošlog vikenda odlučio sam posjetiti Beograd. Prva dilema bila je kako stići tamo? Postojale su 4 opcije. Prva, najjeftinija, vlakom, povratna karta 230 kn, do tamo se putuje 6 sati, natrag 7 sati. Druga, nešto skuplja, autobusom, povratna karta 370 kn, putuje se 5 i pol sati u jednom smjeru. Treća, prilično skupa, autobusom do Ljubljane pa letom Jat Airlinesa do Beograda za 140 eura povratna karta, let traje 90 minuta. Četvrta, najkomodnija, najluksuznija i najskuplja, avionom Croatie Airlinesa do Podgorice za 160 eura povratna plus let Montenegro Airlinesa Podgorica-Beograd za cca. 70 eura povratna, sveukupno trajanje letova 2 i pol sata. Eto za sve vas koji eventualno planirate posjetiti Beograd, svi načini putovanja, od najjeftinijih do najskupljih za „prave poslovnjake“. Ja sam se odlučio za autobus. Krenuo sam u četvrtak u 16:45 i došao na beogradski kolodvor u 22:15. Prije dolaska na kolodvor prošli smo pokraj Arene u kojoj se održavao ovogodišnji Eurosong. Izvana izgleda jako lijepo, ali ne toliko veliko kao što se dobiva dojam na TV-u. Korisne informacije o smještaju vam ne mogu dati budući sam spavao kod prijateljice, ali siguran sam da je izbor velik, od najluksuznijih hotela poput Hyatta u kojem naša Seve odsjeda do jeftinih hostela za studente. U petak sam posjetio centar grada točnije Knez Mihajlovu ulicu u kojoj je smještena hrvatska ambasada (zlu ne trebala kakva pomoć) te velik broj dućana poznatih svjetskih brandova: Diesel, Replay, Sweet Years, Lacoste, Zara, Nike i drugi. Ništa više nego u Zagrebu, ali je bolje što dok kupujete ne trebate paziti da vas tramvaj ne pregazi jer je Knez Mihajlova samo za pješake, za razliku od naše Ilice. Nakon što sam obišao nekoliko dućana i popio kavu na beogradskoj „špici“ uputio sam se na ručak s prijateljicom u meksički restoran. Izvrsno smo jeli za samo 60-ak kuna po osobi zajedno s pićem. Večer sam proveo na jednom od popularnih beogradskih splavova koji se zbog hladnijih dana polako spremaju, a zabava se seli u zatvorene prostore. Subota. Jutro uglavnom prespavano, ipak je trebalo organizmu da se odmori od alkohola kojeg ima u izobilju po vrlo povoljnim cijenama  . Za 200 kn se možete itekako napiti i vratiti kući taksijem. Taksi je inače najbolje prijevozno sredstvo u Beogradu. Vožnja od centra do Novog Beograda stajala me samo 70 kn, a vozili smo se najmanje 30 minuta zbog gužvi koje vladaju preko mosta. U Novi Bg sam išao kako bih obavio shopping u srpskom „tržnom“ centru Delta, inačici hrvatskog Avenue Malla. I zaista, Delta je jedna odlična kopija našeg Avenue Malla, tri kata, na zadnjem kafići i restorani te kino. U Delti smo se dosta zadržali pa smo se nakon kratkog odmora u stanu uputili u subotnji night life. Odlučili smo se za Brown, diskoteku u kojoj je moja pratnja tri dana ranije rezervirala dio šanka i za platila 5000 dinara što je oko 500 kuna. To mi se činilo previše, ali kada smo došli na mjesto zločina, postalo mi je jasno zašto je cijena tolika. Diskoteka je zaista bila luksuzno uređena, imali smo vlastitog konobara („kelnera“) i na svu sreću nisam čuo ni n od narodnjaka. Ipak je dosta bilo Cece, Stoje, Karleuše, Joksimovića i Seja u petak navečer za cijeli život  Nedjelja. Jutro također prespavano, budim se oko 12, soba miriše na konjak. Brzo se spremam i odlazimo na ručak u Zemun. Jedemo tradicionalna srpska jela  Sve je jako ukusno, malo jače začinjeno, baš po mom guštu. U istom restoranu odvijalo se neko krštenje te sam imao prilike čuti srpsku narodnu muziku, stare tradicionalne pjesme i vidjeti obitelj i rodbinu tog djeteta kako plešu narodno kolo. Zanimljivo, jedino mi je bilo žao djeteta koje je željelo zaspati, ali su roditelji bili zaneseni u kolu pa ništa od toga  Nedjeljnu večer prije polaska proveo sam u kinu, gledao neki srpski film koji je navodno nagrađivan na nekom festivalu, ali meni je bio tako dosadan da sam zamalo zaspao. Sve u svemu, kratko, ali zanimljivo putovanje. Opći dojam o Beogradu: velik grad pun Roma, sve je veoma prljavo, kaos u prometu, opušteni i prijateljski raspoloženi domaćini koji su uglavnom spremni pomoći, pokazati vam sve i uputiti vas (osim taksista koji često voze raspadnuta i prljava vozila, al su barem jeftini). Preporuka: isplati se posjetiti. Akcija INDEX + ispovijest studentice koja je kupila ispit iz Osnova ekonomije kod prof.dr.sc. B.(ranka) K.(ovačevića) U četvrtak ujutro na Ekonomskom fakultetu i Fakultetu prometnih znanosti započela je akcija INDEX u kojoj je privedeno više od 105 osoba od kojih je za 27-ero danas određen pritvor u trajanju od mjesec dana. Kada sam pročitao na internetu imena privedenih nemalo sam se iznenadio budući da su neki od privedenih profesora bili i moji predavači. Najviše me iznenadilo ime Silvija Orsaga (predava Upravljanje financijama, današnje Poslovne financije na drugoj godini i član je Savjeta guvernera HNB-a), Zorana Kovačevića (predava Makroekonomiju na drugoj i Industrijsku politiku na trećoj godini) i Nine Liszt (predava Poslovni engleski na prvoj i drugoj godini te engleski za menadžersku informatiku na trećoj godini, bila predsjednica Udruženja profesora engleskog Hrvatske). No njih troje oslobođeno je krivnje, iako se za Silvija Orsaga sumnja da je koristio svoj izniman društveni i znanstveni utjecaj te na molbu nekih kolega određenim studentima upisivao dvojke u index bez ispita. Osnovano se sumnja da se petero osumnjičenika udružilo za činjenje kaznenih djela. Naime, Milana Ćevida i Muniba Lujinovića se sumnjiči da su se tijekom 2008. godine u Zagrebu, povezali u zajedničko djelovanje s voditeljicom studentske referade Julijanom Ljubić, izvanrednim profesorom Markom Slipčevićem, vanjskim suradnikom navedenog fakulteta, kako bi većem broju studenata omogućili polaganje ispita bez obzira na pokazano znanje ili bez pristupanja polaganju ispita iz određenih predmeta. Studenti, odnosno njihovi roditelji, za te usluge su davali različite iznose novca Ćevidu i Lujinoviću. Oni su potom dio novca davali voditeljici referade Julijani Ljubić kako bi sukladno njihovim traženjima i uputama studentima, mijenjala ispitivače kod kojih su trebali polagati ispite. Na taj način im je osiguravala polaganje kod onih ispitivača na koje su mogli utjecati sami ili putem posrednika. Osim navedenog, Ljubić je na traženje studenata mijenjala broj izlazaka studenata na ispit u fakultetskim evidencijama te je brisala podatke o datumu polaganja ispita kako bi se studentima omogućio izlazak na ispit i prije dozvoljenog roka.Dio novaca predavali su u ruke Slipčeviću te drugim profesorima i asistentima koji su, koristeći svoje statuse, utjecali na druge profesore i asistente da studentima nezakonito upišu položeni ispit. Sada ću vam gore navedeno (što sam dijelom preuzeo sa Index.hr-a) objasniti na primjeru jedne studentice kojoj neću navesti pravo ime. Neka bude N.N., studentica prve godine Poslovne ekonomije. N.N. je u prvom semestru slušala obvezan kolegij Osnove ekonomije kod profesorice Dragičević. Budući da je ta profesorica veoma stroga N.N. nakon nekoliko izlazaka nije uspjela položiti ispit. N.N. je odlučila potražiti drugo riješenje. Dala je posredniku Ćevidu 1200 eura u gotovini. Čevid je s voditeljicom referade J. Ljubić dogovorio da N.N. u studomatu promijeni ime ispitivača odnosno da sada N.N. pripada prof. Branku Kovačeviću umjesto po rasporedu prof. M. Dragićević. Tada je posrednik Ćevid dao veći dio sume od ukupnih 1200 eura profesoru Kovačeviću (Branku, ne Zoranu!!) i N.N. je u index bila upisana ocjena dobar bez da je polagala ispit kod Kovačevića. „Isto tako ispite se za 400-2000 eura moglo položiti kod ovih profesora: Marka Slipčevića, Deše Mlikotin-Tomić, Marice Škrtić, Ivice Prge, Tihomira Vranešića, a glavni posrednik bio je inače veoma strog i „pravedan“ asistent Tomislav Gelo (op.a. Makroekonomija i Gospodarstvo Hrvatske)“ – zaključila je N.N. koja se nada da joj ispit iz Osnova ekonomije neće biti poništen. Zašto teško prihvaćamo različitosti među ljudima? Sve nas je ovih dana pogodila vijest o smrti Dina Dvornika, neke na jedan način, neke na drugi. Jedna skupina ljudi nije nimalo izrazila žaljenje zbog gubitka jednog ljudskog života (nebitno da li je Dino bio celebrity ili ne) već su odmahnuli rukom u stilu „jedan narkoman manje“. Druga skupina ljudi koji čine mlađi ljudi, poznavatelji glazbe i umjetnosti, intelektualci i umjetnici, neshvaćene osobe, osobe koje se protive svemu konvencionalnom, jednom riječju „suvremenici“ žale za odlaskom kralja funka te osjećaju gubitak jednog istinskog umjetnika na glazbenoj sceni. Smatraju, uostalom ako i je istina da je Dino umro od narkotika, da je sada ta činjenica najmanje bitna te da je sada najgori mogući trenutak za rasprave o tome ponajviše zbog obveze svih nas da poštujemo pokojnika i njegovu obitelj. Pa i sama Danijela je rekla u svom intervjuu da ne želi da se Dina pamti po tome, već prvenstveno kao „dobrog čovika“. I upravo je to ono što mene ljuti, Dino je bio dobra osoba koja je svima voljela pomagati, osobito glazbenicima na početku karijere, npr. Nini Badrić. Posebno me ražalostilo pismo male Elle (kažem male jer je takvom smatram) u kojem je ona sebe nazvala osobom koju mrzi 4 milijuna ljudi, dakle cijela zemlja. Pa zar moramo biti tako primitivan narod koji ne može prihvatiti različitosti? Zar moramo mrziti drugačije od sebe? Čemu se onda čuditi što godišnje 50-ak mladih izvrši samoubojstvo. Većina tih mladih nevinih ljudi bila je depresivna jer ih okolina nije dobro prihvaćala. Bili su po nečemu različiti, ili su nosili šarenu odjeću, ili posve crnu, ili tri naušnice na uhu, ili pierce na usni ili desnoj obrvi ili bedževe na torbi i iznošene „starke“. Bili su različiti. Ili možda nisu bili dovoljno Hrvati, nisu znali himnu napamet ili ne daj Bože nisu slavili Božić. Ponekad mi se čini da bi naš narod htjeo da su svi konvencionalni, ugurani u neki kalup, jednaki, jednako (ne)obrazovani, jednako odjeveni, da svi odgajamo jednako djecu, isto tako bismo htjeli da susjedovo dijete nije skuplje i bolje odjeveno nego naše. Uvijek kada recimo u banku uđe neki mladić sav u crnom pun pierceva čitav red ljudi okrene se prema njemu i s nekim gnušenjem i osudom ga pogleda. A zašto? Ne zato jer znaju da je taj mladić loš kao osoba već zato jer je različit. Nije u okvirima u kojima su živjele naše bake. Zato se treba pokloniti osobama koje su spremne u javnosti pokazati svoju različitost, originalnost i jedinstvenost, poput Dina i male Elle. Zato Ella i sve druge Elle, samo naprijed, a tebi Dino, nažalost, posljednje zbogom. R.I.P. |
Komentari On/Off
Dnevnik.hr  since 18th January 2008 Dnevnik.hr Do sada vas je bilo na blogu: |
