Zviždanje

Za početak moram „reći“ da se vrlo neobično osjećam što pišem blog. U običnom razgovoru mogu mnogo toga izreći, bez osjećaja da sam rekao nešto važno ili značajno, ali kad o svemu tome treba ostaviti pisani trag, javlja se neki osjećaj ozbiljnosti i odgovornosti, jer se kod nas „napismeno“ doživljava mnogo ozbiljnije od usmenog. Ali kako je ovaj blog dio kolegija „Poslovna etika i društveno odgovorno poslovanje“ onda je taj osjećaj odgovornosti koji se javlja OK. Bilo bi super da se javio u ponedjeljak kad sam trebao objaviti prvi post.

Ono o čemu ću danas pisati su zviždači. Na to me potakla knjiga koju sam nedavno pročitao („Prilagodi se“, Tim Harford). Srećom poglavlja su kratka (a to najviše volim kod knjiga), pa sam se mogao na brzinu podsjetiti o čemu se točno radilo. Zviždača ima svuda oko nas. To su osobe koje ,iz razno-raznih razloga, javno progovore o nepravilnostima unutar svoje organizacije (korupcija, utaja poreza,...) i uvijek na kraju ostanu kratkih rukava. Kad zviždači zazvižde svi profitiraju osim njih samih. I onih koje su prozviždali, ali oni se brzo oprave. Mediji su sretni jer su takve priče uvijek na naslovnicama, povećavaju tiražu, povećavaju broj klikova na portalima, a gledanost dnevnika nikad veća. Javnost je sretna jer konačno postoji novi dokaz da sustav ne funkcionira, da su na dobrim pozicijama ljudi lošeg morala, a što je najvažnije to su dobre teme za razgovor na pivi. Harford kaže da bi se zviždači trebali poticati. Nagrade za zviždače bi trebale biti jednake lutrijskim dobitcima, a tako nešto navodno u nekim zemljama već postoji. Mislim da Hrvatska Lutrija ne bi bila sretna da se ovo primjenjuje u našoj zemlji, jer je puno veća šansa pronaći nepravilnost u nekoj organizaciji nego pogoditi svih 7 brojeva na 7/39. Kad bolje razmislim to ne bi ni državi odgovaralo jer se najviše nepravilnosti događa upravo u državnim strukturama (tj. bankrotirala bi). Ono što je zanimljivo je da se nakon „5 minuta slave“ javnost zasiti priče o zviždačima, mediji pronađu neku novu senzaciju (bar toga ne nedostaje), prozviždani konačno odahnu, a zviždači ostanu sami. Vrlo vjerojatno su već ostali bez posla, a novi nisu našli. A ni neće, kao ni sirota Ankica Lepej. Naravno, pa tko bi zaposlio nekoga tko javno cinka „ruku koja ga hrani“? Vjerojatno ni oni koji su ih podržavali u tome da s prljavim rubljem izađu u javnost ih ne bi zaposlili. I mislim da je tu glavni problem. Svi imamo nešto što skrivamo i ne želimo da se sazna. A zašto to radimo ako znamo da nije dobro? Zašto to radimo ako podržavamo ovu koja je upravo rekla da se Županica opijala na račun poreznih obveznika? Naravno da nije isto ako Nadan pronevjeri milijune poreznih obveznika za zemljište (a usput kupi bager da napravi podrum za preparirani ZOO) i kad vlasnica lokalne trgovine ručak za sinovu krizmu stavi pod troškove reprezentacije. Ali ne treba ni s „krizmama“ pretjerivati. Mislim da bi svi oni koji žele poslovati odgovorno trebali biti sretni kad imaju potencijalnog zviždača ili zaposle tuđeg zviždača. Na taj način bi se poslala vrlo jasna poruka javnosti (želim moralne ljude jer ja tako poslujem), a svi koji bivšeg zviždača ne zaposle postaju sumnjivi i šalje im se revizija da skenira poslovanje. U biti, možda je ipak najbolje rješenje da se zviždači nagrađuju milijunskim iznosima jer ih poslije zvižduka nitko ne bi morao zaposliti (osigurali si egzistenciju), zviždači nikad sretniji – rekli istinu i obogatili se, a posljedično bi svi radili po propisima jer bi ih zviždanje skupo koštalo. Zviždači bi bili novi tajkuni!

Oznake: MBA, ispit, zadaća, zviždanje, Zviždač, županica, nadan, Vidošević, DOP, Poslovna etika, društveno odgovorno ponašanje