Nikad ne treba rušiti mostove za sobom...
FROM BURKE TO SIS'...YOU KNOW THAT I FEEL YOUR SOUL...I HOPE THIS WILL TAKE THE PAIN AWAY...AT LEAST JUST FOR A WHILE 
Ne...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdjela je nad desetogodišnjim oceanom prošlog vremena kao ukleta lađa...
Negdje ovdje daleko...
Negdje tamo blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad, u noćima punog mjeseca, malo tražili po dugim valnim dužinama Čeznje...
I to je sve.....
Svilena buba melankolije predugo se čahurila u meni, i znao sam da je samo pitanje trenutka kad će neki blesavi šareni leptir prhnuti iz svega toga...
Zaljubit ću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proljeća?
Na ulici je Jedan Tipični Novembarski Ponedeljak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo umutio u vjetar desetak stupnjeva celzijusovih, jasno pokazujući da nije raspoložen za suradnju, ali rješio sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
Da, zaljubit ću se, i to odmah, još prije podne, pa sam čitav dan miran
...Eto. Pala noć, a nisam se zaljubio?
Obično se te stvari porede sa kemijom, ali ovog puta se radilo o čistoj fizici, za promjenu? Da bi se nešto moglo napuniti, prethodno se, naime, mora i isprazniti, u tome je sva nauka...
Dovraga, sve sam zbunjeniji?
Da bih se mogao zaljubiti, dakle, prethodno se moram odljubiti (u onoj brzini sam to sasvim smetnuo s uma?), ali sad je gotovo, pala karta, povratka više nema...
Te noći sam joj odšutio najljepše riječi koje znam...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava otkriti prečicu do najbližih zvijezda, ali zna se, još niko osim prevejane skitnice Pogleda nije uspio da dospije do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vjetar probere najljepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nježno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Riječi ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvijek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosjeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši peludom i proljećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, vidjet ćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začut ćeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakat ćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te volio...
Dah uspomene pažljivo će otpuhati prašinu sa smješne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko sjenovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnut će, predosjećam?
Čestice sjaja rastopit će joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvijezda na vodi...
Bit će sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam posljednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad volio...
Da sam sve druge volio tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voljeti nju...
Kada je konačno nađem...
S Tugom jednostavno treba umjeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvijek cviliti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići
Jednom je Ćale pokušao da mi objasni šta je mašta...
Sjedili smo u čamcu, nasred Dunavca, u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htjela ni da pipne, i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja.
Bilo mi je sedam-osam godina, i mogao je da mi odgovara i sasvim jednostavno, ali za mog starog se stvarno može reći svašta, samo ne i to da je bio jednostavan...
Neke njegove primjere shvatio sam tek pod stare dane, neke nisam još, i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom Ćupu zapamtio sam zauvijek.
Ili sam je se, možda, tek sad sjetio? Nema veze...
Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svijetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi, još bolje. Istina je stvarnost, i tu nema šta da se priča, a laž su snovi...
Tu mi, vjerojatno, nešto nije bilo jasno, jer se sjećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male leteće, najljepše laži. Snovi su anđeli laži...
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dvije osnovne životne kemikalije zato se uvijek mješaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dvije kapi često su previše. Malo ko nalazi mjeru, ali svi pokušavaju, i to je najvažnije.
A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta.
U tom Ćupu je štos...
Kad ono prestaje djetinjstvo?
Kad ti neko prvi put na ulici kaže “Vi”? Kad zaplešeš na maturskom balu, kad položiš vozački, kad kupiš prvi kurton u apoteci? Ne zna se točno...
Ja mislim da prestane, kad ostaneš bez Ćupa. Kad dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ...
ČUVAJ SVOJ ĆUP...VOLI TE BURAZ
26.02.2007. | 11:32 | 3 K | P | # | ^
