Bio si opet tu, 21.9.2017.
Konačno sam te sanjala sinoć.
Prošla je jedna godina, osam mjeseci i tri dana od kako si zadnji put bio.
Nasmijan kao što te i pamtim. U bolnici, gdje drugdje, ali bez ikakvog traga te grozne bolesti koja te je odvela tako daleko.
Nimalo se nisi promijenio.
Ja sam narasla. Odrasla. Imam svoju obitelj, svoje blago.
Za sve što prolazi nedostaješ. Nedostaješ toliko da se mogu zakleti kako osjećam žive rane u plućima. Kao da mi cijeli ovaj svijet sjedi na njima, i ne da mi disati. Samo kad se sjetim kako su te nepošteno i brzo odveli.
Nema te, a još uvijek si tako tu. Još uvijek te znam kao da sam te jučer grlila i molila da mi kupiš kemijsku sa šljokicama.
Hvala ti, hvala ti što dolaziš u moj san, hvala ti što to učiniš baš u onom trenutku kad mi to najviše treba. Hvala ti što si tu iako te nema.
Oprosti, oprosti ako tamo gore osjetiš moju tugu. Obećanjem ti da će proći.
Za sve što dolazi, nedostaješ.
Voli vas
Enitou