Jedanaest, 23.2.2017.
Svi su dani teški. Ali današnji nekako posebno.
Što se bližim današnjem danu, to me veća tuga pritišće. To više trebam duge zagrljaje i tišinu.
To više želim nekom ispričati sve, a da ne kažem ništa.
Nisi mislio da ću današnji dan dočekati 746 kilometara daleko od tebe. Da neću doći i pričati s tobom kao da me čuješ ispod svega onoga.
Nisam ni ja mislila da će biti tako. Ikad.
Nisam ja to prije ni htjela. Ali sretna sam.
Čekam još veću sreću. Rekla sam ti zadnji put. Pričali smo o tome. Volim naše razgovore. Volim ti reći sve što planiram i želim da se dogodi. Rekla sam ti da samo želim da me čuvaš kao što si i do sad. I da mi vjeruješ i da mi budeš podrška. Samo da kažeš kroz osmijeh: 'Imamo Chupa Chups.' Kao da si tom lizalicom brisao sve moje probleme.
Jedanaest godina je prošlo. Sjećam se kao da se sada dogadja.
Plakala sam više iz zbunjenosti, iz toga što mi nije bilo jasno što se dogadja. Svi su plakali. Jedino šarenilo u tom trenutku su bili kišobrani. I nebo je za tobom plakalo.
Kažu, nećeš dobiti teži križ nego što ga možeš nositi. Ja svoj nosim, i nekad se požalim, ljudski valjda.
Ali zbog svog križa ja osjećam da sam bolja osoba. Znam da ću lakše sebi oprositit ako me ne prihvati netko živ. Što me mene tiče ni ne mora. Samo znam da zbog tebe dajem sve najbolje od sebe.
11 godina. A još uvijek si tako tu.
Tata, volim te.