Jedanaesta, 23.2.2016.
I kako naći bolju prekretnicu za pisanje od tako poznatog datuma koji se piše velikim crnim slovima?
Ništa do sad nije bilo gore.
Ništa do sad nije bilo tužnije.
Ništa do sad nije tako duboko ostavilo trag.
I ništa kao to nije veći dokaz da vrijeme ne liječi rane.
Nego pomaže nositi se s njima.
I ništa kao on neće me naučiti stalno težiti biti što bolji čovjek.
Voljeti jednostavno, trgati srećke Lutrije, voljeti Dalmaciju, omišku plažu i Chupa Chups.
Jedanaest godina je prošlo.
A jučer si ležao na kauču, umoran od bolova i smijao se mojim fotografijama sa izleta na Plitvička jezera.
Znao si koliko mi znači taj odlazak 'daleko' od tebe i mame na cijeli jedan dan!
Ali znaš što?
Nema dana da te se ne sjetim.
Nema dana da te ne poželim sanjati tu noć, i zagrliti kao da si stvarno tu.
A tako se i osjećam kad te sanjam.
Oprosti što sam se zadnji put derala na tebe jer si 'došao doma' nakon 11 godina i pravio se da se ništa nije dogodilo.
Oprosti.
Evo, dodji za 20 godina, i nikad neću biti sretnija.
Znam, znam, anđeo si na nebu koji je ponosan zbog onog što sam postala. Svi mi to govore.
A ja bi samo htjela da budeš ponosan uz mene.
Samo da čujem ono: 'Ane, kupi i tati jednu lizalicu. Može od višnje.'
I sladoled si volio. I sve čokolade. Bućine i suncokretove sjemenke.
Imao si najljepše zube na svijetu, najtopliji zagrljaj i čitava sam nogla stati u tvoje krilo.
Čime još da te opišem, i koliko vremena da još naručim da mi pomogne do dvanaeste obljetnice nedostajanja?
'Za sve što dolazi - nedostaješ.'
Nema sumnje da me boli.
Nema sumnje da se svaki dan za tebe molim.
Nema sumnje da te svaki dan sve više volim.
Voli vas
Enitou