Ne mogu, 11.2.2016.
Ne mogu.
Gledam provjereno. I u ljepoti grada Hvara se živciram.
Opet riječ o pobačaju. Opet riječ o ženskom izboru. Opet ista stvar oko koje se Crkva ne treba brinuti.
Ajmo ispočetka.
Ženski izbor.
Dakle, izbor iste one žene koja je bez izbora ijedne od milijun zaštita širila svoje friško obrijane noge.
Žena koja 50% nosi u sebi još jednu ženu koja je izabrala biti rođena. No, izbor male žene je nebitan jer ne ne može pričati. A ni neće, jer je njezina majka odlučila da ona to ne mora jer joj se ne uklapa u životni plan.
Država i Crkva = razvod.
Pazi, molim te. A Lijepa nam puna 'Rvatina.
'Rvatina. Bog, Thompson i kockice na dresu.
'Rvatina tipa: "Ne idem u crkvu jer tamo ljudi stoje sat vremena, izadju van i tračaju. Ja sam pravi kršćanin katolik koji se moli doma i ne treba mi euharstija i ja mislim da je pobačaj uklanjanje stanica."
Volim 'Rvatine. Koji šute.
Ne, ne pravim se pametna. Čula sam i druga mišljenja.
Ali pobačaj nije uklanjanje stanica, nego ubojstvo. I to vlastotog djeteta.
Svog. Malog. Crnog. Plavog. Crnookog. Plavookog.
Koje je odabralo biti tvoje. Zamisli, kakva greška.
Neću reći nikad, jer za sve što kažem nikad uvijek mi se desi. 'Nikad ne bi bila s pjevačem.' Bila 3 godine.
'Nikad neću vozit iznad ograničenja.' Naplaćala kazni prekoograničnih za čitavo selo. 'Nikad nisam bila na Hvaru.' Došla.
No, zato ću reći da bi se moralo desiti nešto što nikom nije da bi se ja odlučila na pobačaj.
Dakle... N.
Voli vas
tužna Enitou