Malo poezije..

nedjelja, 27.01.2008.

Ptica na žici

Ko, na žici, ptica raspjevana
U ponoćnom zboru, ko spodoba p'jana,
Za slobodom, žudio sam dalje
Na udici, poput crva,
Ko vitez, iz knjige, shrvan
Za tebe sam čuvao medalje.

Ako grubo znao sam te gostit'
Još se nadam da ćes mi oprostit'.
Il' ako sam izrekao laži,
Nikad tebi, ako jesam – kaži!

Kao dijete, što ga mrtvog rode,
Ko beštija koja rogom bode,
Smrvio sam svakog koji segnu rukom

No prisežem zvukom ove pjesme,
Svime onim, što se činit ne sm'je
Iskupit ću propust, višestruko.

I vidjeh prosjaka koji štaku vuče
'Prevelike', kaza, 'tebe želje muče.'
Ljepotica, opet, što u sobu krene,
Dobaci mi: 'Samo to od mene?'

Ko, na žici, ptica raspjevana
U ponoćnom zboru, ko spodoba p'jana,
Za slobodom žudio sam dalje.

Leonard Cohen

Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.

"Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?" reče Bog.

"Ako imaš vremena" rekoh.

Bog se nasmiješi.

"Moje je vrijeme vječnost.
Što si me kanio pitati?"

"Što te najviše iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure da odrastu,
a potom bi željeli ponovo biti djeca.

Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.

Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajuci sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.

Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli."

Bog me primi za ruku
Ostadosmo na trenutak u tišini.

Tada upitah:
"Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?"

Osmjehujući se, Bog odgovori:

"Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.

Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.

Da nauče kako se nije dobro usporedjivati s drugima...

Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.

Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to neznaju izreći niti pokazati.

Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.

Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjet je različito.

Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...
a ipak ih voli.

Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati."

Do vidjenja,

Do vidjenja, dragi, do vidjenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do vidjenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Sergej Aleksandrović Jesenjin

Rastanak

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i medju zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvore koji istom moru gledaju.

Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.

Jure Kaštelan

| komentari (1) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

nes o meni

Linkovi

evo nekih linkova koje rado čitam:

nedjelja, 27.01.2008.

Malo poezije..