Evo ostavljam ovaj trag da se uvjerite da kvalitetne inspiracije nema..kao da je sve isisano iz mene..žalim što ne stignem posjetiti i komentirati vaše blogove(dolazi mi brat,pa je ovaj mjesec s internetom gotovo)..ali obećavam da ću to nadoknaditi..jednog dana,jednog mjeseca ..a do tad..pozdrav..i velika pusa
+ + +
Sklupčana,sa suzama u očima,drhtavog glasa i nemirnih prstiju koji čupkaju latice svježe ubranih ruža sanjam o svom posljednjem kolorističkom doživljaju..
Tiho travanjsko jutro, svileni vjetar,teški bijeli oblaci..mirisi na poljima,boje u daljinama..sve je raslo tako savršeno u melodiji tihog jutarnjeg buđenja..sve...a sad..jutro prolazi nezapaženo..boje ni mirisi više nisu tu..
Ljudi teku po ulicama,miču se lica u povorkama,napudrana,blijeda,klaunska,sa zarezima gorućeg karmina oko usana,kratkovidne maske žena u crnini,voštani dugi prsti sa crnim modrikastim noktima,sve prilično ružno.Gadna lica,zvjerske njuške,žigosane bludom i porocima,zlobom i brigama,lica smolava i drvena kreću se u sivilu fotografskog negativa...sve je tako odbijeno od životne neposrednosti još davno i sve i svi se još gone za tom životnom neposrednošću..pokušavajući ju stići..
Sve dulje vremena se sve stvari i dojmovi raspadaju u detalje..gubim se u detaljima,nikako da im udahnem neki dublji smisao..sve sami detalji i neki neizrecivo težak,neshvatljiv umor..kao da je sve u raspadanju i osjeća se samo prenagomilavanje tvari u slijepim količinama..ne snalazim se u zbivanjima,gubim pregled nad vlastitim trajanjem..a boje..boje su počele sivjeti..one su samo obrisi pojedninih oblika..baš kao u bojankama..pojavljuju se samo vrlo blijedo,pravilno,kao obrisi crteža ispunjenih vodenim bojama..bez odnosa..bez zanosa..prazno..
Sami odnosi tih boja u neshvatljivom micanju,bez djelovanja,mrtvo,glupo,nevjerojatno prazno,bez doživljaja,bez emotivne podloge:ništavilo,isprazno...živci su rekla bih u potpunom dekomponiranom stanju..a život dogorijeva i topi se na sastavne dijelove..dok se u unutrašnjosti događa neprekidno,rastvorno (analitičko)raspadanje svega..
Raste sve nemirnije..proces..koji se negdje davno otkačio od svoje svrhe,i sada već dulje vremena sve se samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja..uništavanje svega što mi dolazi pod ruku ili pred oko..pod mojom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki,pa i najmanji smisao...život se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u...u fantom..koji nema nikakvog razloga da postoji i to već prilično dugo traje,a postaje sve teže i zamornije..